Srbija, država nade

Dva suštinski važna poteza koja je Vučić povukao i za sebe obezbijedio poziciju najpopularnijeg Srbina danas su odlučnost u obračunu sa kriminalnom i korupcijom i izbor saradnika po stručnosti, a ne poslušnosti i partijskoj knjižici.

Udarajući na najbogatijeg i najomraženijeg Srbina Miroslava Miškovića, Vučić je poslao poruku da nema nedodirljivih i da je država jača od tajkuna. Što je još važnije, narodu osiromašenom u ratovima i pod sankcijama, dok se istovremeno mala grupa tajkuna enormno obogatila, Vučić je dao nadu da će država Srbija kazniti lopovluk, kao osnovni uzrok siromaštva njenih građana.

Želja Aleksandra Vučića da se izdigne iznad stranačkog kadriranja i dovođenja na pozicije poslušnih autsajdera drugi je potez koji mu je neosporno podigao popularnost, ali i donio priznanje njegovih političkih oponenata.

Dovođenjem Lazara Krstića, studenta sa Jejla i uposlenika američkog Mekenzija, za ministra finansija Srbije, Vučić je poslao poruku da je spreman da dadne šansu hiljadama mladih i pametnih ljudi koji su posljednjih decenija napustili Srbiju u stampedu "odliva mozgova".

Ukoliko Krstić uspije, a preduslov za to ima, jer prije svega ne pripada nijednom tajkunskom i političkom lobiju i ništa ne duguje centrima moći iz sjene, Vučićeva zasluga za to biće neosporna.

Sličnu širinu Vučić je pokazao i imenovanjem Ivana Tasovca, direktora Beogradske filharmonije, za ministra kulture, te Saše Mirkovića za njegovog pomoćnika.

Direktor Beogradske filharmonije neosporno ima intelektualni integritet i bio je jedan od najubojitijih kritičara stanja na kulturnoj sceni Srbije. Vučićevom mudrom odlukom, dobio je priliku da pokaže šta zna i popravi loše stanje, koje je tako precizno detektovao. Istu šansu dobio je i Mirković, dugogodišnji direktor TV B92.

Poruku da želi da ima oko sebe pametnije i stručnije nego što je sam poslao je i angažujući za savjetnike bivšeg direktora MMF-a i francuskog ministra finansija Dominika Stros-Kana, nekadašnjeg austrijskog kancelara Alfreda Gusenbauera i bivšeg evropskog komesara za pravosuđe Franca Fratinija.

Svi ovi Vučićevi potezi su mnogo jači argumenti od onih kojima operišu njegovi kritičari, a to je da je svu vlast uzeo u svoje ruke i da Srbijom vlada tabloidima.

Ako ovo i jesu grijehovi, u ovom trenutku oni su mnogo manji od realno dobrih poteza koje je povukao.

Zato ne čudi ni posljednji istup Vučiću politički najudaljenijeg lidera, predsjednika LDP-a Čedomira Jovanovića, koji je istakao da su potezi koje povlači Vučić pokušaj da Srbiju napravi boljom, ali i priznanje koje mu je odao Đinđićev šef kabineta i blizak prijatelj ubijenog premijera Goran Vesić.

Vučić je dao nadu Srbiji i to je realnost. Koliko će ta nada trajati, teško je reći, jer to zavisi od realizacije u praksi i brzine kojom će potezi koje je povukao učiniti da građani Srbije bolje žive.

I ma kako se procesi dalje odvijali, Vučiću pripada priznanje da je imao i snage i mudrosti da se ugleda na Augusta Oktavijana. Ovaj, najveći državnik svih vremena, vladao je uz pomoć dvije desne ruke. U vojnim pitanjima savjetovao ga je Agrip, a u politici Mecena. August Oktavijan nijednom od njih nije bio ni do koljena, ali je u istoriji ostao najveći od svih državnika, jer je imao modrost da ih izabere, objedini i znao da upotrijebi njihovo znanje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.