Srbi u Institutu
Da Institut za traženje nestalih lica BiH radi sve, osim onoga zbog čega je osnovan, jasno je svima odavno. Samo se iz dana u dan pojavljuju nove tvrdnje i potvrde za to.
Svi znaju za hiljade grešaka u procesima traženja nestalih, pa i "podmetanje" životinjskog skeleta kao ljudskog, za beskrajno duge procese traženja nestalih kojima se kraj i ne nazire... Znaju svi i kakve revizorske izvještaje o poslovanju dobija Institut.
Radom Instituta zadovoljni su jedino pojedini njegovi članovi i ustanove i organizacije kojima takav (ne)rad, i to isključivo kada je riječ o srpskim žrtvama, očigledno odgovara i koje izgleda nije ni briga hoće li tamo neki (srpski naravno) nesrećnik biti pronađen ili neće.
Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste da i ono malo srpskih predstavnika u organima Instituta u tom institutu ama baš niko ništa ne pita, niti oni o bilo čemu u toj ustanovi odlučuju. A još je manje onih koji se odlučuju na to da to javno kažu.
Pa u čemu je onda svrha njihovog rada i sjedenja u Institutu?
I šta drugo ostaje porodicama srpskih nesrećnih žrtava nego da postavljaju pitanje za pitanjem, unaprijed znajući da će svako od njih ostati bez odgovora: Zašto Institut radi samo u funkciji bošnjačkih žrtava? Zašto je od 1.190 identifikovanih posmrtnih ostataka u prošloj godini, svega 29 Srba? Zašto pripadnici srpskog naroda, članovi Instituta, ne mogu da urade ništa da se ovakva situacija promijeni? Ne mogu, ili neće?
Možda se boje da ne završe kao Jasmin Odobašić, koji je zbog protivljenja tromom i neefikasnom načinu rada Instituta dobio otkaz.
Ili ih možda nije ni briga, jer oni su sebe obezbijedili.
A ovakvim stavom, oni su samo saučesnici svjesnog prikrivanja žrtava.
A Institut i dalje radi tako kako radi, bez naznaka za bilo kakvim izmjenama. Može im se.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
