Srbačka industrija

U ovom periodu započeta je izgradnja dva industrijska objekta, ali nijedan od njih nikada nije završen i pušten u upotrebu. Umjesto da Crnajom poteknu potoci čokolade u fabrici slatkiša, a Sitneši postanu regionalni centar plastičnih granulata, pogoni u ovim industrijskim zonama su postali utočište pasa i mačaka lutalica. Vlasnici nesuđenih fabrika, koji su među rijetkima odlučili da ulože novac i započnu sa izgradnjom, danas se nalaze u sudskim sporovima ili u stečaju.

Većina je ipak onih koji izgradnju nikada nisu ni počeli. Kupili su na hiljade kvadratnih metara zemljišta za svega 60 feninga po kvadratu, ali jedino što su uradili je da su ogradili parcele i ostavili ih da zarastaju u pustoš.

Iskoristili su podsticajne mjere opštine da na lak način dođu do vrijednog parčeta zemljišta koje su preprodali deset puta skuplje od tržišne cijene i tako pribavili nelegalnu imovinu koja se procjenjuje na desetine hiljada maraka.

I kad se na kraju podvuče crta, sve se svodi na onu narodnu "pojeo vuk magarca". Parcele su rasprodate za bagatelu, od fabrika nema ništa, a zemljište je preprodato novim vlasnicima, koji su ga uknjižili na svoje ime. Time je spriječeno da opština sudskim putem vrati zemlju u svoje vlasništvo i ponudi ga onima koji zaista žele da započnu proizvodnju i zaposle novu radnu snagu.

Očigledan primjer mešetarenja, koji bi mogao da se izučava i u udžbenicima, doveo je do bogaćenja određenih interesnih grupa, a mnoga gladna usta, koja su na ovaj način mogla prehraniti svoje porodice, dovedena su na rub egzistencije.

Od dobro zamišljene ideje koja je od Srpca trebalo da stvori najveći privredni centar u Republici Srpskoj, ostale su samo opustjele oranice i avetinjski industrijski objekti koji štrče kao spomenici posrnule srbačke privrede, koja se već godinama nalazi na izdisaju.+++

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.