Spasavanje Mahmuljina
Od pravosnažne presude bivšem komandantu takozvane Armije BiH Sakibu Mahmuljinu zbog zvjerskih zločina nad Srbima na Vozući i Ozrenu prošlo je gotovo pola godine, a osim toga što ovaj presuđeni ratni zločinac nije iza rešetaka, pitanje je i ko zna gdje se tačno nalazi.
Jedna od posljednjih informacija koja je isplivala na površinu bila je da je morao na liječenje u Tursku i to je to što se zna. Barem što javnost zna, a sve su prilike da će teško doći i do novih informacija jer vještaci već mjesecima vijećaju šta je u pitanju. Po svemu sudeći, ne zato što je složeno, nego ne uspijevaju da na jednom mjestu prikupe svu medicinsku dokumentaciju kako bi procijenili da li je Mahmuljin stvarno morao u Tursku ili je mogao biti liječen u BiH.
Vještačenje je u toku, prema priznanju samog Suda BiH, dva mjeseca. Stalno se traga za dodatnom dokumentacijom i “kupuje” vrijeme za Mahmuljina jer svaki bolesnik, pogotovo ako je nešto komplikovano, svu svoju medicinsku dokumentaciju ima “na broju”. U po dana i noći.
Ali to nije slučaj kod Mahmuljina koji je, na opšte razočaranje porodica stradalih, osuđen na samo osam godina, a na Vozući i Ozrenu su bukvalno padale srpske glave. Iz svega se s pravom može naslutiti da je u pitanju klasično bjekstvo od ruke pravde i da će, nažalost, potrajati njegov put do mjesta na kojem treba da bude prema zvaničnoj, pravosnažnoj i konačnoj presudi.
Otkako se saznalo za njegov “put” u Tursku, nižu se sumnje da je sve to, da bi stvar bila još beskonačno gora, urađeno u sprezi, odnosno u dogovorima s nekim iz pravosudnih i bezbjednosnih struktura.
I to ponovo otvara priču o pravosuđu BiH i kako se ponašalo prema onima koji su srpske nacionalnosti, a kako prema drugima. Posebno Bošnjacima.
Nije Mahmuljin jedini Bošnjak koji nakon presude nije otišao direktno u zatvor na odsluženje izrečene kazne. Već je bilo slučajeva da su pojedinci tražili spas u “medicini”, ali ne od bolesti, već od kazne za zločine koje su počinili tokom kobnih i bolnih devedesetih godina prošlog vijeka.
Ma koliko zvučalo da je to daleko, ma koliko se činilo da je sve to trebalo već da prođe, nije i neće uskoro. Jedan od krivaca je upravo pravosuđe koje je od postanka bilo dosljedno samo u jednom - dvostrukim aršinima.
Činjenice su nepobitne i može se postaviti pitanje u koliko je slučajeva do sada srpskim optuženicima, a čiji se status gotovo redovno mijenjao u “osuđenici”, bila pružena mogućnost da se tokom procesa liječe izvan BiH pa i zidina pritvorskih jedinica. Koliko ih je moglo da udahne još jednom slobodu prije odlaska u tamnice?
Rat je bio i ne ponovio se više. Ljudi tokom rata ginu jer ne padaju s neba ruže, već granate. Ginu vojnici. Ginu nedužni. Bivaju ubijeni. Ali ipak se znaju neka pravila, a svako ko je “prešao granicu” - bio Srbin, Bošnjak ili Hrvat, mudžahedin ili neko deseti, morao bi da odgovara za krv koja je pala, ali to, aman, nije slučaj u BiH.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
