So na rane
Ima onih koji će se usuditi i reći da su tri decenije sasvim dovoljne da rane zacijele, pa čak i da ožiljci izblijede, ali daleko više ih vrlo dobro zna da neke stvari nikada ne mogu ni iz duše niti pod tepih, pogotovo ako pravda nije zadovoljena.
To veoma dobro znaju ljudi i u posavskim sredinama koji na svojoj koži nose teške ožiljke koje su napravile i dojučerašnje komšije Hrvati te vojnici koji su te 1992. prešli Savu i otvorili masovni lov na Srbe, u nastojanju da u njihove ruke “padne” Posavina, od koje ni dan-danas ne odustaju. U koju se i dalje vraćaju i bude opasne duhove prošlosti.
Tako je Derventa “ugostila” predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, koji je u tom gradu čak i odlikovao zloglasnu 103. brigadu HVO koju Srbi pamte po svemu, osim po dobrom. Taj dolazak, začinjen odlikovanjem, posebno u dane koji redovno svake godine vraćaju slike stradanja i pokolja i to nedaleko od mjesta na kojem je Milanović “počastio” bivše hrvatske pripadnike, s razlogom je digao sve na noge. Ali možda prekasno.
Tek rijetki su, naime, pred taj 25. mart upozoravali šta se sprema. Znajući šta je bila 103. brigada ukazivali su na realnu mogućnost da ponovo u tom gradu razviju svoje ratne zastave i nastave sa provokacijama, jer im je dato, pod sloganom dobrosusjedskih odnosa, i previše slobode u tom dijelu Republike Srpske.
Međutim na to se oni koji je trebalo nisu mnogo obazirali, jer da jesu ne bi se sigurno izdešavalo sve šta se izdešavalo. Milanović bi došao u grad na obalama Ukrine, preko čijeg mosta su 1992. mnogi Srbi puzeći prešli i tako spasli živu glavu u naletu hrvatskih ekstremista, ali ne bi mogao ni da pomisli da dijeli odlikovanja kao što to, recimo, ni u snu ne mogu Srbi svojim pripadnicima u Hrvatskoj.
Ovako se Milanović narugao srpskim žrtvama u Derventi, Brodu i drugdje širom Posavine pa i šire, dok su predstavnici Srba bili samo posmatrači i to nijemi. Od naknadne pameti teško da se iko usrećio, ali to ne treba ni previše objašnjavati, jer Srbi to i te kako dobro znaju.
Hrvatski predsjednik je, eto, došao, odlikovao i otišao. Malo se doduše i u Brodu zadržao i to, gle čuda, ponovo u blizini Sijekovca, gdje je počinjen prvi masovni zločin nad nedužnim srpskim civilima, koje su pobili pripadnici hrvatske vojske, i prije nego što je rat zvanično počeo. Milanović tu nije dijelio ordenja, ali ni izvinjenja.
S druge strane ostavio je iza sebe srećne nekadašnje pripadnike te 103, a Srbe u novoj rundi svađe o tome ko je odgovoran zbog slučaja “Milanović”. I zato nam je i tako kako nam je.
Premalo nas je da bismo se stalno svađali, ali to nikako da naučimo. I zato će nam drugi uporno i uspješno sipati so na rane u miru, baš kao što su to, krvnički, prečesto i radili tokom posljednjeg rata.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
