Snovi povratnika

Oružani sukob s početka devedesetih godina prošlog vijeka primorao je brojne da milom ili silom napuste svoja ognjišta, koja su s mukom gradili i na kojima su htjeli da dočekaju starost, okruženi najmilijima.

Ali puške su prekinule snove, te od stotine hiljada domaćina preko noći napravile izbjeglice koje su krenule u potragu za novim životom, sa željom da sačuvaju živu glavu, a sve će ostalo već nekako.

Kada je rat prestao ništa više nije bilo isto. Brojne porodice nisu više bile na okupu. Neki su s porodicama otišli preko Drine, neki još dalje u svijet, a oni koji su ostali na teritoriji Republike Srpske pokušavali su da krenu iznova. Od temelja.

Ipak, kako su godine odmicale dobar dio izbjeglica, posebno iz Krajine, sve teže je odolijevao zovu zavičaja. I malo-pomalo sve su više maštali o svojim ognjištima. Kako da ih podignu iz pepela i vrate im nekadašnji sjaj.

Porodica Gogić iz sela Dubovsko, nadomak Bihaća, samo je jedna u tom nizu. Glava kuće Milorad ispričao je kako više nije mogao u tuđem. Kako je sve vrijeme, dok je živio pod tuđim krovom, maštao o onome u njegovom selu, a nije imao ni približno koliko je trebalo da gradnju novog započne daleko od zavičaja. Ali u izjavi koju je dao za “Glas” rekao je rečenicu koju su izgovorili i izgovaraju mnogi, koji dijele istu sudbinu, a glasi: “Neću, vala, da umrem na tuđoj zemlji”.

Taj tvrdi stav mnoge srpske povratnike vratio je na prijeratna imanja koja nisu postala dio Republike Srpske, već su kada je linija povučena pripala FBiH. I svi oni su krenuli iznova. Ali svoji na svome. Polako, vraćali su i vraćaju, uz pomoć, sjaj vjekovnim ognjištima srećni s onim što imaju i tražeći mahom samo ono osnovno što treba da im obezbijedi federalna ili kantonalna vlast. Porodica Gogić, na primjer, u 21. vijeku od nadležnih u tom dijelu BiH kojem pripadaju traži da im dovede struju. Da odlože stare lampe i akumulatore, a kupe sijalice.

Gogići su, međutim, samo jedna u nizu povratničkih porodica s obje strane međuentitetske linije kojima nisu obezbijeđeni osnovni uslovi za život, a njihova muka je još veća, jer su im nove komšije, pristigle iz daleka, a koje su smještene u privremeni prihvatni centar za migrante “Lipa” dobili u kratkom roku struju. Kažu, migranti su čekali svjetlo nekoliko mjeseci, a oni čekaju godinama, a udaljene su im kuće četiri kilometra od tog centra.

Vlast i u Republici Srpskoj i FBiH dužna je da povratnicima obezbijedi što bolje uslove za život, ali ne i samo njima. I s jedne i s druge strane linije, uz zvaničnike koji kroje naše sudbine s vrha zajedničkog nivoa vlasti, obavezni su da rade u interesu onih koji im vjeruju i koji ne žele da sanjaju o boljem životu na svome, već da isti žive.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.