Sarajevo i Srbi

Ali gdje su danas, nakon rata, srpski intelektualci koji su živjeli i radili u Sarajevu? Ili je, možda, protjerivanje Srba počelo mnogo ranije, polako, u ime današnjeg islamskog Sarajeva? Da li je sve počelo progonstvom književnika Vojislava Lubarde, pjesnika Rajka Noge, Milana Nenadića, Đure Damjanovića, režisera Emira Kusturice, pa i nesrba koji se nisu slagali sa islamom, kao što je profesor Esad Ćimić?

Na sarajevskom Univerzitetu, između ostalih, svoje katedre su imali srpski akademici Milorad Ekmečić i Slavko Leovac. Obojica su tokom rata maltretirani u Sarajevu i izbjegli iz njega - zato što su Srbi.

Ko od bošnjačkih intelektualaca može da tvrdi kako nije čuo za akademika Radovana Vučkovića, profesore Aleksu Buhu, Vojislava Maksimovića, Nikolu i Svetozara Koljevića, Milana Vasića, Nenada Kecmanovića, Ljubomira Zukovića, Branka Milanovića, Biljanu Plavšić, Ristu Tubića, Nikolu Poplašena, Gašu Mijanovića, Branka Đerića, Bogdana Lozu, Milimira Mučibabića, Miloša Kovačevića, Dušana Kecmanovića...

Ili, možda, Bošnjaci nisu čuli za profesora Milutina Najdanovića, srpskog poslanika u Skupštini BiH koji je iskasapljen u tom svom, a sada njihovom Sarajevu. Zašto se u Sarajevo, ako je u njemu dobro Srbima, nije vratio prof. dr Petar Mandić po koga su dolazili predstavnici britanske ambasade i nudili mu profesorsko mjesto u Londonu?

Iz Sarajeva je na srpsku teritoriju u spasavanju golog života pobjegao i priznati hirurg Boriša Starović, doktor i političar Dragan Kalinić, svi univerzitetski profesori: Gojko Babić, Mitar Miljanović, Vaso Dragović, Veljko Vuletić, Miodrag Mišo Vulin. Ako su otišli zbog rata, zašto se nisu vratili nakon njega u tako slobodno Sarajevo? Mnogi od ovih srpskih profesora iz Sarajeva su prije rata predavali na univerzitetima u Evropi i SAD. Jedan od njih priča kako je nakon rata sa ženom, koja je takođe univerzitetski profesor, namjeravao da se vrati kući, u Sarajevo. Popunio je upitnik, ali su uslovi ponuđeni u upitniku bili nemogući za povratak. Između ostalog, rečeno im je da se mogu vratiti u Sarajevo, ali da neće imati posla, te da moraju donijeti potvrdu da su pet godina bili u izbjegličkom kampu. "A šta ćemo jesti, kako ćemo živjeti bez novca u Sarajevu, ako ne budemo mogli da radimo", pitao je nekadašnje kolege iz nekadašnjeg Sarajeva. I ostao zauvijek daleko od ovoga grada.

Mnogi od pomenutih srpskih profesora predavali su Bošnjacima sada nastanjenim u Sarajevu istoriju, geografiju, biologiju i srpsko-hrvatski jezik. Srpsko-hrvatski jezik, jer se tako zvao, tako im piše u diplomama, a ne bošnjački koji oni danas predaju svojim studentima. Laž je laž, a nauka je nauka. Jezik je složen fenomen koji ima svoju fonetiku, morfologiju, sintaksu i leksikologiju. Sasvim je sigurno da srpski jezik ima sve te elemente.

U Sarajevu su živjeli i radili srpski pisci i književni kritičari. Zašto se u taj grad nisu vratili pjesnici Đorđo Sladoje, Duško Trifunović, Branko Čučak, Ranko Popović, Davor Miličević, Ružica Komar, Branko Brđanin Bajović, Miroslav Toholj, Dejan Gutalj, Nedeljko Babić...? U ovom gradu živjeli su i radili srpski slikari, kustosi, likovni kritičari. E, danas ih nema, živi su, ali ne žive u ovom gradu. Gdje su i zašto ne žive u Sarajevu glumci Bora Stjepanović, Branko Đurić, pjevači Zdravko Čolić, Goran Bregović, Nele Karajlić i muzičari drugih rok grupa koje su prije rata bile vrlo popularne na prostoru nekadašnje Jugoslavije?

Ni informativni prostor Sarajeva nije bio bez Srba, poznatih lica među kojima su Duško Oljača, Jovo Jovanović, Nedeljko Kovinjalo, Mirko Kovačević, Dubravka Kenjić, Milka Čeremidžić, Ljiljana Blagojević, Radinka Marković, Ljubomir Ljubojević, Jovo Dimitrijević...

I u MUP-u ondašnje BiH bilo je zaposlenih Srba. Duško Zgonjanin, ministar unutrašnjih poslova BiH, prije rata umro je u Banjaluci, a ne u Sarajevu, gdje je živio. U novoj demokratskoj vlasti BiH pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Alije Delimustafića bio je Vitomir Žepinić, Slobodan Škipina bio je načelnik centra bezbjednosti Sarajevo, a Dobro Planojević nečelnik Javne bezbjednosti centra Sarajevo. Danas tamo ne žive.

A srpski sportisti iz Sarajeva? Da li ih je iko zvao da budu gosti ili treneri klubova u kojima su igrali, a nakon Sarajeva proslavili su se u Evropi i u svijetu. Fudbaler Radmilo Mihajlović, igrač Željezničara, a kasnije njemačkog Bajerna, Rade Paprica, igrač istoimenog kluba, a kasnije AEK-a iz Soluna. A košarkaši i košarkaški stručnjaci: Žarko Varajić, Ratko Radovanović, Svetislav Pešić...?

Od činjenica, pravde i istine ne može se vječno bježati. A činjenica je da smo sada u BiH podijeljeni. Srbi imaju svoju Republiku Srpsku, Vladu, Skupštinu, Akademiju nauka i umjetnosti, Univerzitet, medije, sportske klubove i šampione, srpske pisce i naučnike... Srbima srpsko, a njima neka je njihovo! I neka jednom za vijeke vijekova zapamte i Bošnjaci i kojekakvi "planetarci" da srpski duhovni Olimp čine manastiri u Republici Srpskoj, fruškogorski manastiri, Hram Svetog Save u Beogradu, da su to Petar Petrović Njegoš, Desanka Maksimović, Jovan Dučić, Ivo Andrić... Da su Srbima sportski uzori Novak Đoković, Jelena Janković, Milorad Čavić, Vlade Divac, Dejan Stanković...

Republiku Srpsku, dok je srpskog roda i jezika, ne može niko oteti. Ne može to ni današnji "centralni komitet" u BiH koji se zove OHR, a ni sva međunarodna zajednica kojoj niko ne zna mjesto stanovanja, adresu i broj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.