Rupa bez dna
Na račune poljoprivrednika u posljednjoj sedmici stare godine uplaćeno je nešto više od 12 miliona KM podsticaja za razvoj poljoprivrede i sela.
Novac je legao na račune ratara, svinjara, povrtara, živinara, ribara, za nabavku mehanizacije, modernizaciju i niz drugih mjera. Svake godine Srpska u domaći agrar upumpa oko 100 miliona KM, što iz redovnog budžeta, što po osnovu različitih projekata i mjera podrške. Ove godine samo po osnovu redovnih davanja za poljoprivrednike obezbijeđeno je 180 miliona KM i samo zlonamjerni mogu reći da je malo i da država po tom pitanju ne radi ništa.
Međutim, uprkos uloženim milionima proizvodnja hrane u Srpskoj sve je tanja. Farme se gase, sela ostaju pusta, a mjesta na policama marketa ustupaju se proizvodima iz uvoza. Stiče se utisak da je ta grana privrede rupa bez dna jer uloženi novac ni izbliza ne daje željene rezultate.
Više je nego evidentno da poljoprivredna proizvodnja propada, a po pitanju razloga koji su doveli do toga teško da bi se složili predstavnici vlasti i sami proizvođači.
Ono što je, bez sumnje, nesporno jeste to da poljoprivrednici nedovoljno ulažu u nova znanja, siju stare sorte žita koje ne mogu pratiti klimatske promjene, bježe od osiguranja usjeva i svakog drugog oblika modernizacije.
Izbjegavaju podizanje protivgradnih mreža, ali i ključno ulaganje u marketing radi boljeg i bržeg plasmana robe na tržištu. Vrlo malo značaja pridaju svemu nabrojanom jer sve nade polažu u podsticaje. Za nastalu štetu uvijek krive nekog drugog. Jedne sezone za slabe prinose kriva im je suša, druge kiša, grad i mraz, a treće kad sve rodi niske cijene usljed prevelike ponude.
Prst krivice ipak najčešće upiru u vlast i državu, svaki izdvojeni milion im je malo, a ljute se i zbog podignutih rampi za uvoz razne robe naročito u sezoni kada stignu njihovi proizvodi, što je više nego opravdano.
Upumpavanjem novca u poljoprivredu država samo gasi požar i kupuje socijalni mir, a ozbiljna strategije razvoja uporno izostaje uprkos tome što je ta oblast od velikog značaja za svako društvo. Uzalud svi uspjesi ako nemamo hrane da bismo preživjeli.
Zabrana uvoza i uvođenje prelevmana zahtjevi su na koje domaći političari godinama ostaju gluvi jer nečinjenjem štite nekolicinu uvoznih lobista od kojih očigledno i sami ubiru korist, moraju u ovoj godini biti prioritet. I nije to nikakav prohtjev, nego nužda na koju tjera globalna kriza, lančana poskupljenja i inflacija koja nema namjeru da posustane. Ako ne budemo imali svoju hranu provešćemo se kao bos po trnju, a odgovornost za moguće posljedice po stanovništvo trebalo bi da preuzmu političari ali i poljoprivrednici koji svake godine povlače milione narodnog novca.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
