Rezolucije za brisanje
BiH manje od dva mjeseca dijeli od istorijskog dana kada je prije četvrt vijeka stavljena tačka na sukob koji je odnio na hiljade nevinih života i još više ostavio bez krova nad glavom.
Početak devedesetih godina prošlog vijeka u istoriji ovog podnevlja ostaće zauvijek ispisan najcrnjim slovima i kao takav treba da posluži kao primjer i opomena svima koji ikada i pomisle ponovo na takvo nešto, da odmah u startu to sasijeku.
Poslije četiri godine sukoba došao je mir. Potpisan je Dejtonski mirovni sporazum, nakon čega je mnogima pao kamen sa srca. Mnogi su slavili jer su im se najmiliji živi i zdravi vratili sa ratišta, a mnogi su tugovali jer neki njihovi nisu dočekali mir.
Nova istorija BiH počela je da se piše od tada. Republika Srpska i FBiH su, pod patronatom stranaca, počele da se razvijaju unutar BiH, a ni danas, ni nakon toliko godina, mnoge stvari nisu došle na svoje mjesto. Dijelom jer pojedinci i dalje žele više, žele ono što nisu dobili ratom, a dijelom jer je djelovanje stranaca stalno dizalo tenzije i narušavalo ionako još krhke odnose među tri naroda koji su se do juče gledali iz rovova.
Opasni vjetrovi duvaju i danas. I sa naših strana, ali i iz inostranstva u vidu kojekakvih rezolucija koje samo potpiruju žar i podrivaju ono što je teškom mukom do sada sazidano.
Posljednja u nizu stigla je upravo od pojedinaca iz američkih institucija vlasti. Riječ je o rezoluciji upravo povodom 25. godišnjice potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u kojoj se, između ostalog, navodi da je tim aktom okončan rat u BiH i donesen mir, ali i da su “etničko čišćenje i koncentracioni logori korišćeni kao sredstvo rata protiv muškaraca, žena i djece Bošnjaka, što je kulminiralo genocidom u julu 1995. godine u Srebrenici, gdje je 8.000 mladića i muškaraca bilo zatočeno i ubijeno”.
Svijet mora da shvati da nisu samo Bošnjaci stradali. Zločina i žrtava je bilo na svim stranama. I logora za one drugih nacionalnosti.
Mnoge majke i očevi, na svim stranama, nikada nisu vidjeli svoju djecu na kućnom pragu. Brojna djeca očeve pamte samo sa slika. Nikada im se, nakon što su ih ispratili na ratišta ili su nestali, nisu bacali u zagrljaj. Na svim stranama. Čitave kuće ostale su prazne, a groblja postala prepuna. Ipak, bio je rat. Tragični sukob koji se, nažalost, dogodio.
Danas, nakon gotovo 25 godina, rane još nisu zarasle. Neke neće nikada, a rezolucije poput gore navedene samo ih dodatno sole i unose nemir kakav nam nije potreban. Jer ovoj zemlji, kao i svakoj drugoj, treba mir i da u njemu gradimo nove odnose u ovakvoj BiH kakvu smo dobili Dejtonom, ali i on je dosta oskrnavljen u godinama koje su iza nas.
Na nama je da gradimo mir, a na strancima da nas podrže, a ako to ne mogu, nekad se bave svojim problemima. Nije da ih nemaju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
