Realnost
BiH nije kao druge zemlje, a ono po čemu se posebno još, nažalost, ističe je činjenica da na njenoj teritoriji postoji Kancelarija visokog predstavnika – OHR, dok se istovremeno, sa svih strana, brojni utrkuju u porukama da je riječ o jednoj suverenoj državi.
Visoki predstavnici, kao gosti koji su došli poslije surovog rata, nemaju u planu da odu. Godinama vedre i oblače na ovom dijelu Balkana, rade mnoge stvari na koje ne bi smjeli čak ni da pomisle u svojim matičnim državama. A kamoli da povuku te ili slične poteze, koji su sve sem oličenje demokratije, sloboda i ljudskih prava, o kojima su im puna usta.
Te diplomate, kojima je povjeravana uloga visokog predstavnika u BiH, dale su sve od sebe da doliju ulje na vatru ili dosole nezarasle rane, postupcima koji su dodatno ovu zemlju vukli u živo blato.
Niko ne može demantovati da su svojim djelovanjem, počesto prijetnjama pa i silom, mijenjali ustavno uređenje BiH koje je dogovoreno i potpisano tog 21. novembra 1995. godine u Dejtonu, kada je i stavljena tačka na rat koji je odnio na hiljade i hiljade nevinih života.
Često stajući na samo jednu, od ukupno tri ravnopravne strane u BiH, što bi trebalo da znaju i toga budu svjesni dan-noć, raspirivali su stare vatre koje ništa dobro nikada nisu donijele običnom narodu, ali su im otvarali oči, dajući im do znanja da džabe biraju svoje predstavnike kada imaju drugi koji im kroje zakone i pravila života.
Nakon brojnih mandata takozvanih diplomata i predstavnika međunarodne zajednice koji su sjedili u fotelji visokog predstavnika, na tu poziciju je stigao i Kristijan Šmit, kojeg od početka ne priznaje Republika Srpska, jer na stranu to što je nepoželjan kao i prethodnici, nije izabran u skladu sa procedurama u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija.
Međutim, Šmit se, razliku od drugih, suočava i sa optužbama s druge strane međuentitetske linije - iz FBiH. Kritikovali su ga i Hrvati i Bošnjaci, a sve to je, kako stvari stoje, upalilo alarm i kod nekih njegovih sunarodnika koji traže da pod lupu dođe njegov mandat.
To, možda, i ne bi bilo loše, jer krajnje je vrijeme, kako mnogi zagovaraju, da OHR ode u prošlost. A s njim i fotelja visokog predstavnika, koja je realnost u BiH, ali realnost koja je, poslije toliko godina i kandidatskog status za EU, van svake pameti.
Velika odgovornost je na domaćim političarima iz sva tri konstitutivna naroda da dokažu svijetu da mogu sami, pod uslovom da im OHR nije potreban kao pomoć, oslonac za realizaciju ciljeva koji izlaze iz dejtonskog okvira. A uz to veoma je teško, gotovo nemoguće, razumjeti one koji i dalje tvrde da su OHR i visoki predstavnici potrebni BiH da bi stala na noge, kada su joj upravo oni nebrojeno puta podmetali nogu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
