Ratni zločini

Jednostavnom računicom to je lako utvrditi, jer je od 2004. do 2013. godine okončano tek 214 predmeta ratnih zločina, a u tužilaštvima i sudovima ih leži još oko 1.300, koji čekaju da budu riješeni.

Jednostavno, tako je to u BiH sa rokovima, niti ih ko uzima za ozbiljno, niti ih ko poštuje, a još manje odgovara kada budu prekršeni.

Razlozi za to su poznati svima, godinama se vode paralelne istrage, prebacuju se predmeti od tužilaca do tužilaca, odugovlače se istrage, uzimaju se predmeti od entitetskih institucija, pa se isti ti predmeti vraćaju, gleda se kroz prste i udovoljava različitim interesima, nejasno je zakonodavstvo, ne postoje sankcije za nerad...

Od kada se sprovodi Strategija za rješavanje predmeta ratnih zločina pomaci su napravljeni jedino kada su se trošile pare stranaca, koje su se morale pravdati.

Tako je i sada, kada je kroz IPA sredstva Evropske unije zaposleno 20 tužilaca i sedam sudija, koji će raditi samo na procesuiranju predmeta ratnih zločina, kao i dodatno stručno i administrativno osoblje. Tako je broj neriješenih predmeta ratnih zločina smanjen za pet odsto. Ali to nije dovoljno da bi se ispunili rokovi.

Osim toga, među tih pet odsto nema najsloženijih predmeta, čijim bi rješavanjem satisfakciju dobilo najviše porodica stradalih, prije svega Srba, a čije se rješavanje godinama opstruiše.

"Tuzlanska kolona", zločini mudžahedina u BiH, logori Dretelj Čapljina, Čelebići i sportske dvorane "Musala" u Konjicu, "Osam vojnika JNA - Veliki park", "Dobrovoljačka ulica", "Centralni zatvor", logori "Viktor Bubanj", "Dom Mladen Stojanović", "Željezničarsko-industrijska škola - ŽIŠ", te mjesta Otoka, Alipašino polje, Hrasnica, Pofalići, Trnovo... samo su neki od predmeta zaključanih u ladicama Tužilaštva BiH.

Tako tvrdnja da je pravda dostižna porodicama stradalih postaje sve manje vjerovatna.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.