Raspirivanje straha
Društvo u Srpskoj i BiH, počevši od najobrazovanijih građana do običnih seljaka, je čini se, u potpunosti izgubilo kritički stav. Sve se svelo na slijepo navijanje za jednu ili drugu stranu bez ikakvog dodira sa realnošću.
Bilo da se radi o političkoj borbi, (nekako se uvijek i svede na to), ratu ili ozbiljnom društvenom problemu, narod izabere stranu i slijepo se drži nje, površno tumačeći određenju pojavu, po principu rekla-kazala, daleko od bilo kakvog oblika istine.
Primjera ove društvene pojave imamo u nedogled, ali ću se osvrnuti na jedan iz skorije prošlosti.
Riječ je o aferi “Kiseonik” koja je okupirala domaću javnost prije dvije godine. U jeku pandemije virusa korona, koja je izazvala ogroman strah i paniku jer je praktično izmijenila životne navike, ali i nemilosrdno sijala smrt, “ko s neba u rebra” pojavila se informacija da je kiseonik kojim se liječe pacijenti u Univerzitetskom kliničkom centru RS neispravan, odnosno da je riječ o tehničkom gasu, a ne medicinskom.
Danima se pričalo o toj aferi koja je zauzimala sve udarne termine i strane u domaćim medijima, a bila je pokrenuta i istraga koju je Republičko javno tužilaštvo nedavno obustavilo.
I ta afera, kao i većina drugih najviše štete nanijela je malom, običnom čovjeku s kojim sudbina najviše voli da se igra.
Prije svega jer je raspirila strah na koji zlonamjernici gledaju kao na najmoćnije sredstvo za upravljanje masom radi postizanja svojih ciljeva.
Priče da se oboljeli liječe nekvalitetnim kiseonikom kod brojnih pacijenata i njihovih porodica izazvala je paniku do te mjere da su pojedini odlagali odlazak ljekaru čak i kada je bolest nadvladava njihovo tijelo. Nemali broj pacijenata odbijao je kiseoničku terapiju, iako im je ona bila prijeko potrebna i sumnjao u stručnost ljekara, iako im je život bio u njihovim rukama. Ta sumnja još je poraznija od one u ispravnost medicinskog sredstva.
Automehaničari, trgovci, novinari, ekonomisti, političari svi su imali sud i smatrali da o toj temi znaju više od samih doktora, koji su godine i godine posvetili učenju i liječenju ljudi. Riječi ljekara koji su razjarenu masu nastojali da razuvjere u neistine nije imala nikakvu težinu.
Tih dana više se vjerovalo političarima nego ljudima od struke, a šta je bio cilj afere nikome ni danas nije jasno, jer se pacijenti koji zahtijevaju kiseoničku terapiju i dalje liječe istim kiseonikom kao i tokom pandemije.
Ova afera u potpunosti potvrđuje onu neformalnu definiciju politike, a to je da je ona prljav način postizanja ciljeva. Ni životi građana nisu svetinja za političare, čak i s njima se poigravaju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
