Raskrstile sa cipelama

Muška radna snaga odavno već odlazi trbuhom za kruhom na višestruko plaćenija radna mjesta u inostranstvu.

I dok su ranije odlazili isključivo oni da bi zaradili koji dinar više te supruzi i djeci obezbijedili bolji život i sigurniju budućnost, sada kofere uveliko pakuju cijele porodice koje ne namjeravaju da se vrate.

Ovaj problem je najviše uzdrmao obućarsku industriju u RS, gdje su žene dominantna radna snaga.

I njima je, čini se, dozlogrdilo da rade za minimalne plate, pa su mnoge ovih dana raskrstile zauvijek sa cipelama. Primorane su da napuštaju pogone, jer poslodavci nisu povećali plate, barem ne u onoj mjeri koliko je dovoljno za dostojan život. A mala plata je i više nego dovoljan razlog za odlazak preko granice.

Gubitak radne snage, koja je nekada bila najveći adut Srpske za privlačenje stranih investitora, uzdrmao je poslodavce koji strahuju da će zbog svega što se dešava na računima zbrajati samo minuse.

I tek sada kada su vidjeli da preduzeća ostaju prazna i da će se za godinu ili dvije, ako se ovako nastavi, samo paučina hvatati na mašinama, pojedini poslodavci su počeli da se hvataju u koštac sa ovim problemom. Nagovještavaju da traže mogućnosti da povećaju plate radnicima u obućarskim halama za stotinu ili dvije maraka. Svjesni da je sat već uveliko otkucao pet do dvanaest spasavaju što se spasti može, a o svemu tome trebalo je misliti mnogo, mnogo ranije i preduzeti konkretne mjere. Traženje rješenja na brojnim sastancima i okruglim stolovima svelo se uglavnom na praznu priču.

Doduše, vlast jeste smanjila namete, a plate su porasle proteklih mjeseci za 30 do 50 maraka. To jeste korak naprijed, ali još nedovoljno veliki da zaustavi odlazak radnika.

Potrebno je da Vlada RS i privrednici mnogo snažnije uđu u bitku čiji će ishod biti razvijenija privreda i preduzeća puna zadovoljnih radnika na čije će račune svakog mjeseca leći plata od koje može da se živi, a ne samo preživljava.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.