Rane
Kažu da vrijeme liječe sve. Ali, ne i uvijek. Postoje rane koje ne uspijevaju zacijeliti. I nikada neće. One ostaju svježe i bolne, ali i kao ružno sjećanje na mračne periode prošlosti, kada se pokušavalo zatrti sve što je srpsko na ovim prostorima.
Jasenovac, Gradina, Jadovno... Samo su neke od njih.
Jedna od tih duboko urezanih rana u vezi je i sa sjećanjem na dan kada je na zvjerski način ubijeno više od 2.300 srpskih civila u Drakuliću, Šargovcu, Motikama i rudniku Rakovac nadomak Banjaluke.
Tog kobnog 7. februara 1942. godine ustaše su u svom krvavom pohodu izvršile nezapamćen zločin nad srpskim civilima ovog kraja. Tog crnog februarskog dana, bez ijednog ispaljenog metka, ubijeno je čak 551 dijete.
“Radili” su noževi, krampovi i drugo hladno oružje.
Normalni ljudski um ni danas ne može da objasni ovaj suludi pohod ustaških crnokošuljaša, toliku mržnju, ali i monstruozni način na koji je sprovedena ova masovna egzekucija.
Pokušalo se uništiti sve što je srpsko. Zatrti sa crnom zemljom. I to doslovno.
Sve se odigralo pod prećutnim blagoslovom tadašnje Katoličke crkve i nekih njenih najviših crkvenih velikodostojnika. Ono što nije bilo moguće pokatoličiti trebalo je likvidirati. Ukloniti sa lica zemlje.
Krajnji cilj ovog monstruoznog plana bilo je stvaranje NDH - etničke čiste države bez pravoslavnog stanovništva, a koja bi obuhvatala i prostor Krajine.
Razmjere ovog zločina i danas se pamte. Sjećanja ne blijede.
Ali, ono što posebno zabrinjava jeste da ni nakon toliko godina ustaška ideologija nije nestala. Današnje hrvatske vlasti nikada se nisu izvinile za ovaj zločin ili ga bar osudile. Baš kao ni Katolička crkva. Umjesto toga pokušavaju se minimizirati počinjeni ustaški zločini.
Negira se postojanje Jadovnog. Tvrdi se i da Jasenovac nije bio koncentracioni, već radni logor. Mjesto u kojem su Srbi, Romi i Jevreji bili na godišnjem odmoru, a ne gdje su na zvjerski način pogubljivani.
Maks Luburić i Alojzije Stepinac se proglašavaju hrvatskim svecima, a ustaški pozdrav “Za dom spremni” se ponovo toliko odomaćio u dijelu hrvatske javnosti da je postao nezaobilazni dio folklora na sportskim priredbama, muzičkim spektaklima ala Tompson, ali i dio žargona ultradesničarskih političara.
Dok god je tako, ni Srbi ne mogu zaboraviti, a ni oprostiti.
Zbog svega toga i Drakulić je još teška i bolna rana, koja teško zacjeljuje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
