Rafali iz Mostara
Rafalna pucnjava. Ustaški simboli. Maltretiranje djece, ali i udaranje mališana šakama. Ove rečenice ne opisuju 1992. godinu, već teror kojem su prethodnih dana bili izloženi srpski povratnici u selu Baćevići u Mostaru.
I ne, nije ovo prvi napad na Srbe u Mostaru. Bilo ih je u ovoj godini čak osam. Ta statistika biće vjerovatno još i sumornija jer policija ne reaguje uprkos očiglednim dokazima koje im srpski povratnici u gradu na Neretvi prilikom svakog napada na njih predočavaju.
Sve prijave Srba završavaju na nekoj polici u policiji da skupljaju prašinu. Tu se ta priča obično završava. Jer da je bar jednom policija kaznila i privela pravdi napadače, oni drugi koji su spremni na isto stali bi i razmislili barem malo. Ovako, pošto nema nikakvog sankcionisanja, napadači na srpske povratnike rade šta hoće jer znaju da, po već ustaljenoj praksi, neće odgovarati.
Pucaju i zastrašuju građane. Tuku mališane. Diče se ustaškim simbolima. I sve sa samo jednim ciljem - da protjeraju sa ognjišta Srbe kao i prije više od tri decenije.
Nadležni o tom pitanju ništa ne rade uprkos brojnim apelima predstavnika Srba da preduzmu mjere o pitanju zaštite njihovog života i bezbjednosti.
Vratili su se u selo gdje su rođeni, a iz kojeg su protjerani, da rade i žive od svog rada. Ne traže ništa, osim da se ne puca i da ih niko ne napada.
Ni to malo nadležni, prije svega policija, ne mogu da im obezbijede. Štaviše, napadačima praštaju jer “iako su im pred nosom, ne vide ih”.
Dokaz tome je svakako i posljednji slučaj napada u selu Baćevići, gdje su građani policiji servirali očigledne dokaze, kao što su tablice automobila u kojima su viđeni oni koji su pucali i tukli djecu.
Iz policije poručuju samo da im je napad prijavljen i da istražuju. I tako se svaki napad na Srbe povratnike, kako u Mostaru, tako i cijeloj FBiH, završi. Niko ne odgovara, a Srbi svakim danom sve više strahuju za život.
Ćuti i međunarodna zajednica.
Ne vidi napade na Srbe i njihovu djecu dok, s druge strane, kada se desi i najmanji incident koji se tiče povratnika u Srpsku, reaguje ekspresno i ne prestaje da poziva policiju da radi svoj posao.
Ovako, kada su u pitanju Srbi, nijemi su i gluvi na sve napade kojima su iz mjeseca u mjesec izloženi.
Sve to pokazuje da se samo deklarativno kunu u ravnopravnost, suživot i jednaka prava svih naroda, jer stvarnost na terenu pokazuje potpuno drugačiju sliku.
Porazno je uopšte da se u ovoj zemlji u današnje vrijeme djeca ne smiju ostaviti da uživaju u igri zbog straha da će ih njihov komšija napasti.
Odgovornost za to snose i sami političari sa ratnohuškačkim govorom koji svakodnevno serviraju građanima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
