Radnike tražimo svijećom
Da ljudi odlaze iz ove zemlje nije ama baš nikakva vijest. Odlazili su, odlaze i odlaziće. Međutim, novina je što će sada pored užih članova porodice oni koji su se već skrasili u Njemačkoj moći da kod sebe olako presele i one koji ne pripadaju najbližem rodbinskom krugu. Braću i sestre od tetke, ujaka te ostale rođake.
Ta pravila u Njemačkoj, koja i dalje vapi za radnom snagom, tačnije za 400.000 radnika, stupila su na snagu proteklog vikenda. I bez imalo sumnje mnogi su već na vezi sa rodbinom u Njemačkoj sa kojom pregovaraju šta i kako dalje, odnosno koji je najlakši put za zaposlenje u toj zemlji.
Po svemu sudeći sve prepreke su pale. Nema niti jedne barijere za odlazak na rad u jednu od najmoćnijih evropskih zemalja pa ko voli neka izvoli. Mnogi ne vole, ne žele da idu, ali muka i patnja ih tjera na to. I otići će. Neki će se vjerovatno i vratiti, ali taj broj je mali, neznatan... Ne može ni izbliza popraviti deficit radne snage na domaćem tržištu za kojim Srpska i FBiH vape.
Dakle, i jedni i drugi se borimo sa istim problemima. Međutim, za razliku od domaćeg tržišta Njemačka ruši barijere, a mi na dnevnom nivou svađama i polemikama političkih predstavnika samo guramo stanovništvo da ide što dalje od ove zemlje.
Svako ko se dvoumi da li da ode ili da ostane dovoljno je da pogleda dnevnik ili vijesti one od pet minuta. Nakon toga, odluka je jasna. Većina će otići, jer tako su se naši politički predstavnici svađali prije pet, deset godina. Te predstave gledamo danas, a nema naznaka da ih, nažalost, nećemo gledati i ubuduće. Tim predstava političari drže samo sebe na vlasti, a građane tjeraju da što prije prelome i kažu: "Odlazim. Dosta je! Ovo više ne mogu da gledam i da slušam".
I one dobre mjere koje su najavili naišle su na problem.
Primjer tome su krediti putem Investiciono-razvojne banke RS za mlade i mlade bračne parove. Na njihovo odobrenje sada se već čeka mjesecima. Oni koji su predali zahtjev za taj kredit kojim bi obezbijedili krov nad glavom prije pola godine još nisu došli na red za odobrenje. I što je još gore, niko ne zna kada će biti na dnevnom redu.
Tako mi brinemo o mladima. Držimo njihove zahtjeve za kredit u ladicama po pola godine i više. Zbog čega? Pa, vjerovatno jer nema para za njih. Novac je, po svemu sudeći, preusmjeren u neke druge "prioritetne" projekte. I ovo je samo jedan pokazatelj brige o stanovništvu. Ovakvih primjera brige je sigurno bezbroj.
I sve dok nam nazovi ti "prioriteti" koji se kroje iza zatvorenih vrata, za dobrobit određene grupe podobrnih ljudi, budu ispred mladih, onih koji rade za ovu zemlju, doprinose njenom razvoju, imaćemo ovo što imamo danas. A rezultat svega jeste to da ćemo radnika, što bi naš narod rekao, tražiti svijećom, ali njih neće biti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
