Radnika ni za lijeka
U susret prvom maju, Međunarodnom prazniku rada, potražnja poslodavaca za radnom snagom nikad nije bila veća, a neki oglasi za zapošljavanje ostaju bez odgovora, jer nedostaje radnika i jednostavno nema nikoga da se javi.
I dok i dalje dobar dio, posebno mlađe populacije, želi da se domogne administracije i lakših, ali i bolje plaćenih poslova, gdje su stranačke knjižice ključan preduslov, za one poslove gdje treba zavrnuti rukave najčešće nema interesovanja.
U sektoru građevine, turizma, poljoprivrede javi se mali broj kandidata, dok je do konobara posebno u vremenu sezone, skoro pa nemoguće doći.
Oni idu najčešće u Hrvatsku i Crnu Goru, gdje za šest mjeseci zarade dovoljno, da uz minimalan posao kasnije kod nas prehrane svoju porodicu.
I to je postala praksa, gdje su naši ugostitelji bespomoćni. Puno je faktora zbog koji se vlasnici restorana i kafića već hvataju za glavu. Sve manje stanovništva, negativan prirodni priraštaj, ali i inflacija te egzodus ljudi sa naših prostora primoravaju neke poslodavce da smanje obim posla.
Uz to sve je veći problem i opstanak starih zanata u našoj zemlji pa je neke, čije su usluge važne, kao što su remenari ili kazandžije, skoro nemoguće pronaći. Još je veći problem da niko ne želi da uči zanate od starih zanatlija pa je pod znakom pitanja u budućnosti hoćemo li imati gdje da zakrpimo cipele ili popravimo sat.
Ove godine u Srpskoj planirano je da sa evidencije Zavoda za zapošljavanje bude zaposleno 30.000 ljudi. Vlada RS će za akcione programe zapošljavanja izdvojiti 11 miliona maraka, a brojevi će na kraju godine pokazati da li ima zainteresovanih da rade, posebno u onim oblastima, ali u mjestima gdje su plate ispod republičkog prosjeka, kao što je slučaj u fabrikama obuće.
Kako kaže struka, privreda se još bori i pronalazi modalitete kako da opstane, ali izvjesno je da će nedostajati sve više stručnog kadra, sa čim se moraju suočiti što ranije, ali i pronaći rješenje da se spasi što se spasiti može.
Da bi poslodavci zadržali radnike, plate moraju pratiti galopirajuću inflaciju i troškove svakodnevice. U suprotnom mnogi će morati staviti katanac na bravu ili uvoziti radnu snagu iz Nepala, Turske i Filipina, što je sve češći slučaj.
Prvi korak mora biti zadržavanje ljudi na vjekovnim ognjištima, a zatim i sistemska briga. Ključno mora biti pravljenje razlike između radnika i onih čije se ime samo nalazi na platnom spisku, jer pravi radnik mora biti i adekvatno plaćen i nagrađen.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
