Promašeni protesti

Možda ne istorijski, jer protesti nikada nisu bili dovoljno masovni, a zahtjevi demonstranata dovoljno artikulisani, ali je jedna velika šansa da zbilja izbije mir nepovratno propuštena. Dugo najavljivano, ali nepripremljeno - ili krivo pripremljeno, skoro da je svejedno - okupljanje građana 1. jula pretvorilo se u svoju suprotnost, u, zašto ne reći, bošnjačko fantaziranje na ulici, u kojem je čestiti, zabrinuti, pošteni svijet statirao i, na kraju, završio kao kolateralna šteta.

Masa nikada i nigdje nije donijela promjene, već je tek sprovodila zamisli manjine. Svaki kolektivni napredak je, zapravo, posljedica ideja prosvijećenih pojedinaca i, prije grupica nego grupa, koje je većina u jednom trenutku i iz raznoraznih motiva prihvatila. I ovu, sada već propalu beboluciju, pokrenulo je sedam ljudi, a dio dnevnika jednog od njih, Zorana Ivančića, važan je da bih ga citirao gdje stignem. Dakle, ovako je pisao Ivančić: "Od inicijalnih sedam građana, koji su ovo pokrenuli, sve do jednom je potpuno svejedno hoće li se ti brojevi dodjeljivati na državnom, entitetskom, distriktnom, kantonalnom, opštinskom, mjesnozajedničkom ili kućnosavjetnom nivou. Kasnije su se pojavile grupe, koje su davale izjave za medije, da je jedino prihvatljivo da sve bude na državnom nivou. To nismo mi. Mi samo hoćemo JMBG za djecu. Hoćemo elementarna ljudska prava i elementarne usluge države koju plaćamo. Kako, ne tiče nas se".

Sarajevski ustanak bio je važan upravo zbog toga što se pokretači i učesnici nisu petljali u konstrukciju države, pokušavali da isprave nepravde iz prošlosti  i dominantno političko mišljenje jednog naroda nametnu kao opšte u BiH. Činilo se, dakle, da je bebolucija priznanje države takve kakva jeste, trenutak kraja istorije i početka sadašnjosti u kojoj građani prvo traže da im se ispune elementarne potrebe, a za ostalo - upisivanje narodnih poslanika u istoriju - baš i ne brinu.

Jedan politički događaj, a pobuna protiv vlasti iz bilo kojeg razloga to jeste, bio je, ma kako apsurdno zvučalo, zdravo depolitizovan. Tražilo se, naime, da se povuče jasna, vidljiva, debela granica između, nazovimo ih, ideoloških ciljeva i svakodnevnog funkcionisanja uslužnog administrativnog aparata. U prevodu: revolucija matičnih brojeva bila je zahtjev da, bez obzira na to ko je obavljao, vlast ne ugrožava "elementarne usluge države koju plaćamo".

Upotreba simbola koji se dijametralno percipiraju sa različitih strana nišana, kao i zagovaranje povratka republike, najefikasniji je način da se revoluciji matičnih brojeva oduzme sve zbog čega je bila važna. Jednostavno, onaj ko bi na sarajevskoj ulici mijenjao ustavno uređenje i sve što ga prati, automatski gasi svaku mogućnost da saveznike nađe među većinom stanovnika RS ili upokojene Herceg-Bosne. Među građanima koji su mogli, ako već i nisu, od države u kojoj žive zatražiti da im pruži elementarne usluge koje su platili.

Revolucije obično jedu svoju djecu. Beboluciju su pojela djeca one - megalomanske, centralističke, bošnjačko-nacionalističke, nerealne i dugoročno pogubne - politike koja ima, možda i većinsku podršku, ali samo jednog naroda. Dakle, nedovoljnu za bilo kakve civilne promjene u BiH i više nego dovoljnu da svaku mogućnost konačnog kraja rata vođenog mirnodopskim sredstvima odgodi na duže.

Šteta, velika šteta.

(Skraćena verzija preuzeta sa "Radiosarajevo.ba")

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.