Promaja u amfiteatrima
Frapantan je podatak da su domaći univerziteti za sedam godina izgubili više od 17.000 studenata, a još šokantnija činjenica da će negativan trend smanjena broja upisanih studenata biti nastavljen i u narednom periodu, s obzirom na to da su liste upisanih đaka u prve razrede osnovnih i srednjih škole iz godine u godinu sve kraće.
Manjak studenata nije posljedica toga što mladi ljude ne žele da se obrazuju, već sve učestalije migracije, pada nataliteta i nepovoljne situacije na tržištu rada. I sve to pobrojano nije ništa novo.
Godinama slušamo da nam ljudi odlaze, što je, uzimajući u obzir uslove u kojima živimo, i više nego opravdano. Bezbroj priča ispričano je i o bijeloj kugi i tome kako rode vrlo često zaboravljaju da slete u naše krajeve, a da upisna politika ne prati tržište rada znaju i ptice na grani. Rečenica da je neophodno kreirati upisnu politiku koja bi u obzir uzela realne potrebe domaćih poslodavaca je toliko puta ponovljena da i vrapci znaju da je otcvrkuću.
Međutim, zašto se svake godine sve završava samo na priči, a ne konkretnim potezima koji će dovesti do promjena nikome nije jasno. Jasno je samo da alarm za korjenite promjene zvoni odavno.
Ljekar kada mu dođe bolestan čovjek prvo nastoji da ustanovi uzrok bola i obično kaže kad saznamo koja bolest je u pitanju lako ćemo je izliječiti.
Na primjeru univerziteta i manjka studenata odavno se zna šta je uzrok, ali na pitanje zašto niko ne osmisli rješenja za prazne amfiteatre, nema odgovora. A sudeći po zbivanjima u akademskoj zajednici, neće ga skoro ni biti, jer su univerziteti, kako javni tako i privatni, mahom okrenuti srednjim školama u Srpskoj. U zemljama regiona njihova promocija potpuno izostaje, što je potpuno pogrešno.
Jer ako već znamo da se rađa sve manje djece i da naši srednjoškolci ne mogu popuniti upisne kvote, zašto promociju ograničivati na samo domaće obrazovne ustanove. Maturanti iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore moraju biti ciljna grupa naših fakulteta, jer su garant da amfiteatri u skorijoj budućnosti mogu ponovo biti puni.
Troškovi studiranja u Republici Srpskoj daleko su niži nego u susjednim zemljama i to je as u rukavu rektorima, dekanima i drugim odgovornim na fakultetima. Zajednički jezik je samo još jedna u nizu prednosti.
Budemo li čekali da mjere populacione politike, koje su još u povoju i za koje je opravdano sumnjati da će dovesti do rasta nataliteta, daju pozitivne rezultate, bojim se da mnogi fakulteti to vrijeme neće dočekati. Sve i da ove godine broj rođenih beba premaši sto odsto prošlogodišnju cifru, dobrobit od toga fakulteti bi imali tek za 19 godina, što je daleka i nepredvidiva budućnost.
Zato već danas treba prionuti na privlačenje inostranih studenata ili dići ruke od svega i mirno čekati ključ u bravi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
