Progutaće nas Zapad
Treba svi zajedno da budemo ponosni zbog onoga što, sada već nekoliko godina unazad, rade studenti jednog atinskog univerziteta. Vjerujem da svi zajedno ne osjećamo ništa drugo osim ponosa kada slušamo rođene Grke koji sa jakim akcentom, ali sa ljubavlju i posvećenošću, pričaju na čistom srpskom jeziku. I to ne samo obične fraze iz svakodnevnog života.
Toliko su dobro naučili naš jezik da upoređuju običaje, pričaju o vjerskim i istorijskim vezama dva naroda pa čak istražuju i sličnosti između naših i grčkih poslovica. Svojevoljno su odlučili da izučavaju srpski jezik, na zajedničkim druženjima ponosno ističu srpsku zastavu, snimaju se i u video-snimcima pozdravljaju vršnjake iz Srbije i Srpske.
Sa druge strane vršnjaci kojima su upućeni bratski pozdravi iz Grčke ipak nisu za ponos. Podaci kažu da je sve manje naših mladih ljudi koji se odluče da se upišu na srpski jezik i književnost. Podatak iz 2016. godine, kada se na banjalučkom Filološkom fakultetu prijavilo 16 studenata, trebalo je da bude upozoravajući, ali sve se čini da se zbog upaljenog crvenog alarma malo ko počešao.
To pokazuje i skorija istorija pa se tako dvije godine kasnije ovaj smjer, na oba univerziteta, upisalo tek 28 brucoša, a 2019. samo njih deset. Gledajući istu godinu interesantan je podatak da se na studije kineskog i engleskog jezika u Srpskoj tada upisalo tri puta više studenata.
Uzroci sve manje zainteresovanosti za naš jezik i pismo su različiti. Struka kaže da je uvjerenost o postfakultetskoj većoj perspektivi i boljoj plati presudna, ali ne treba zanemariti ni sveopštu zapadoizaciju društva i zanemarivanje/nepoštovanje naše kulture, koje je kao stil života nametnuto u zadnjih nekoliko godina.
Sve manje pišemo na ćirilici, gdje god da se okrenemo čitamo nazive kafića i restorana na italijanskom jeziku, knjige kupujemo i čitamo od sajma do sajma, a mnogi ni tada. Ne čitamo novine koje su ionako većinom latinične, a slično je i sa portalima. Manjoj djeci prvi uzori su jutjuberi ili superheroji koje gledaju u crtanim filmovima strane produkcije i to uglavnom bez sinhronizacije, koja je bila svojevrsni fenomen sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, kada su poznati glumci pozajmljivali glasove crtanim junacima i na neki način edukovali mlade. Iz ove perspektive čak i Branko Kockica pripada kulturološkoj praistoriji.
Kako mijenjati svijest? Ako ste roditelj, počnite od sebe. Ne mora baš svaki post na “Fejsbuku” biti na latinici. Može nekad umjesto parfema i Mešina “Tvrđava” za rođendan. Kažite mališanima da ono nisu “Engri brds” već “Ljute ptice”. Umjesto Spajdermena kupite im strip sa “Dikanom”. I nemojte ih kasnije sputavati ako hoće na Filološki fakultet, a vi ste ih već ustoličili kao buduće doktore ili pravnike. Njih ima i previše.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
