Privredni (ne)oporavak

Strukturne mjere odnose se, kako kažu, na reformu tržišta energije i transporta, reformu tržišta električne energije, poljoprivredu, industriju i usluge, unapređenje konkurentnosti poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, te poslovno okruženje i smanjenje neformalne ekonomije.

Nije to ono oduševljenje koje se prepoznaje kad vam na račune legne državni grant pa razmišljate o isplati 13. plate, nego tihi aplauz vlastima koje u naredne tri godine obećavaju postepeni oporavak privrede, bez obzira na to što pandemija još uvijek ne odbrojava posljednje dane.

Takvo je vrijeme došlo, kad je i nada dovoljna za pozitivna razmišljanja. Dok čitaju programski spisak lijepih želja, privrednici zelenim markerom prvo podvlače stavku “utvrđivanje kriterijuma za dodjelu podrške”, jer najsigurnije su ipak redovne injekcije iz republičkog budžeta.

Ostale stavke su na dugačkom štapu, zbog klackalice sa Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i nesigurne “kovid” budućnosti, od koje zavisi otprilike sve prethodno navedeno.

Crvenim markerom, koji je zadužen za ne baš tako sigurno ostvarljiva obećanja, privrednici podvlače “pronalazak strateških partnera” i “pozitivan efekat investicija”.

Rijetki ino-investitori su se i prije privrednog kolapsa odlučivali da ulože kapital u ove prostore, tako da je teško povjerovati da će ih virus korona inspirisati za drugačiju odluku.

I sama formulacija koja pojašnjava da su planirane reformske aktivnosti “kompleksne i višegodišnje” ne uliva pretjeranu nadu i više vuče na crvenu, nego na zelenu boju.

Privatizacija firmi koje su vlasništvu države je izvodljiva. Povećanje domaće potražnje teško, povećanje izvoza možda, ali taj segment ne zavisi samo od nas.

Sve u svemu, kad se u poslovnoj zajednici pogledaju u oči, svjesni su da je u dokumentu više crvene boje, pa onda čemu toliki optimizam?

I ono malo zelene je očigledno dovoljno, jer ako je bar nešto ostvarljivo, kad-tad će pogurati i ostale stvari.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.