Pretjerivanje i izvrtanje teza
Presuda kojom je general Ratko Mladić osuđen na doživotni zatvor nije dala nikakav rezultat u pogledu zadovoljenja pravde u vezi sa ratnim sukobima na ovim prostorima, a kako to obično biva kad Hag presuđuje, desilo se sve suprotno od onog što je trebalo da se desi.
Cilj je bio da se postigne pravda i pomirenje među narodima. Samo i isključivo selektivnost Tribunala u Hagu izazvala je toliku podjelu da nije postao ni milimetar prostora za istinu i činjenice. Ta selektivnost prouzrokovala je revolt, nezadovoljstvo i u konačnici ostrašćenost, pa je mogućnost za realno sagledavanje stvari svedena na nemoguće.
Balkan je polarizovan između dvije isključivosti, genocid i nije genocid, agresor i žrtva. U toj agresivnoj isključivosti ubijeni, osakaćeni i nikad pronađeni su postali najnebitniji. Dok se jedni prave kao da ništa nije bilo i da zapravo nismo ratovali, nego se malo posvađali, drugi svojim pretjerivanjem sukob predstavljaju kao apokalipsu čije su žrtve isključivo pripadnici njihovog naroda.
O faktorima i razlozima takve retorike već je napisano i rečeno mnogo i opet nedovoljno da se sve objasni. Ali važno je ponoviti da je Tribunal odigrao ključnu ulogu u takvoj situaciji svrstavajući se isključivo na jednu stranu. A nikad niko ne može biti stoprocentno u pravu.
O besmislu pravnog postupanja ovog pravnog monstruma izlišno je više i pričati, jer on se od početka svog postupanja ne bavi suštinom, nego prebrojavanjem, paušalnim ocjenama i pristrasnim tumačenjem. Tako je stvoren pravni i logički paradoks da se general Mladić optužuje za genocid u opštinama gdje su Srbi od kraja rata svedeni na nivo statističke greške, dok se broj sa mezarja u Srebrenici uzima kao relevantan iako smo se i dokumentovano mogli uvjeriti da je taj broj u konačnom bar i minimalno za jedan manji.
Ovaj primjer optužnice generala Mladića pokazuje svu nelogičnost. S jedne strane imamo potpuno izvrtanje teza, s druge strane naduvavanje brojeva. Dakle, Tribunal je zaključio da se pretjerivanjem i izvrtanjem teza može postići pomirenje.
A nije trebalo mnogo da do toga zaista dođe. Trebalo je samo poštovanje i umjesto galame i upiranja prtom u drugog, kao ključno je trebalo staviti čovjeka. Onog ubijenog, osakaćenog, nikad pronađenog. Ne gledati koje je nacionalnosti ni žrtva, ni ubica. Trebalo je samo presuditi ubici da bi se postigla kakva-takva pravda za žrtvu. Sud je umjesto toga i ubice i žrtve posmatrao kroz prizmu nacionalnog, a onda je pristupio onoj selektivnosti zbog koje je svaka nada za suživot pala u vodu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
