Prebacivanje odgovornosti
Za samo sedam dana iz dvije osnovne škole u Republici Srpskoj u javnost je dospjela vijest o vršnjačkom nasilju. Prvo u Nevesinju, a potom u Doboju. Dječaka u nevesinjskoj školi tukli su bez prestanka dok je ležao na podu učionice. Njegovi školski drugari. Sedmi razred. I sve su to snimali, a snimak je potom dospio na društvene mreže. Reagovala je policija, kao i u Doboju, gdje se najnoviji slučaj vršnjačkog nasilja desio među učenicima devetog razreda. Jedino što je zvanično i potvrđeno.
Direktorica dobojske škole, kao i njena koleginica u Nevesinju, nije bila raspoložena da o tome razgovara. Iz njihovih šturih rečenica sijevale su optužbe na račun novinara koji su se, eto, drznuli da bilo šta pitaju i pišu. Dabome. Kvari se reputacija škole.
To što je neko dijete krvavo došlo kući i sa doživotnim traumama u srcu i nije za priču. Već za vikanje. I to iz sveg glasa. To je apel da nešto debelo ne štima u današnjem sistemu. Da smo zakazali svi, od škole pa do kućnog praga, kao i da postoji odgovornost na više nivoa ukoliko se samo jedan maloljetnik odlučio za surovo nasilje. Pri tome ne govorimo o uobičajenim dječjim svađama i tučama. Ne, danas sve češće njih šest-sedam danima, mjesecima, pa čak i godinama tuku i zlostavljaju svoje školske drugare. Maloljetnici se sve više međusobno vrijeđaju i ponižavaju i na društvenim mrežama, gdje žrtve nerijetko u očaju odlučuju da dignu ruku na sebe.
Glavni akteri vršnjačkog nasilja nisu samo dječaci, već i djevojčice. Pitanje je samo koliko je tih slučajeva, a da se o njima ne zna. O kojima ćute i učiteljice i direktori, jer mali nasilnici dolaze iz nekih uglednih porodica. Nečija su djeca. Ali i žrtve nasilja su nečija djeca. Sve su to djeca sa kojom se mora raditi i razgovarati. Kojima je potrebna stručna pomoć ako su skloni agresivnosti.
Pravo u metu, bez zavijanja u šarene papiriće i eufemizme da lijepo izgleda i zvuči, stručna lica u školama moraju povesti više računa o tome ima li ponavljanog verbalnog ili neverbalnog nasilnog ponašanja koje za posljedicu ima ugrožavanje zdravlja i dostojanstva djeteta.
Ovo je problem o kojem se ne smije ćutati. Problem gdje je nedopustivo prebacivanje odgovornosti, posebno u školskom sistemu, koji mora pronaći način i u saradnji sa roditeljima bolje raditi na suzbijanju vršnjačkog nasilja. Rješenje sigurno nije ako se pod tepih guraju ovakvi ili slični incidenti, kao ni ukor ili smanjeno vladanje, kojim se ništa ne postiže.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
