Pravosuđe u leru
Prvi dani proljeća, uz ljepše vrijeme, obično donesu i prve štrajkove i proteste. Valjda je to nekako i logično, jer teško da bilo koja radnička muka može da natjera nekoga da se zimi mrzne na ulici.
Ona pravosudna je, po svemu sudeći, dogorjela do nokata, tako da je ovih dana proizvela pravu malu bunu na dahije, a koja je opet, sa druge strane, proizvela pravu malu blokadu u sistemu, jer je većina usluga krajnjim korisnicima stala ili se odvija znatno sporije nego inače.
Najveći mrzitelji sudskih šaltera sigurno bi na to imali šta da dodaju: “Kud ćeš sporije od ionako sporog pravosudnog sistema?”
Međutim, on se već dugo nalazi u svojevrsnom leru, sa upaljenim motorom koji prkosno ne želi da pokrene zupčanike i tako je već tri sedmice, otkad su sudovi i tužilaštva u Srpskoj u štrajku, sa minimalnim procesom rada koji se u praksi mjeri promilima uspješnosti rješavanja nagomilanih predmeta.
Opravdanost sigurno postoji i to je jasno iz svakog javnog nastupa okupljenih radnika koji iz očaja, zajedno sa sindikalnim vođama, traže poštivanje zakona, novi obračun minulog rada, zajedno sa povećanjem plate u skladu sa rastom prosječne.
Pravosudni revolt gotovo sigurno je izazvan kao reakcija na sveopšte poskupljenje osnovnih životnih namirnica jer, ma koliko neko zatvarao jedno ili oba oka na problem, brašno, ulje, meso i hljeb nabavljaju i arhivari i daktilografkinje, zajedno sa svim ostalim radnicima u pravosuđu, koji ovih dana ne daju na sebe i na svoju egzistenciju.
Problem traje, a donošenje odluka u kriznim situacijama očigledno nije nešto čime vole da se pozabave nadležni.
I dok traje klackalica, a javnost optužuje čas jedne, čas druge za krivce realnost je takva da su sudnice prazne, a predmeti se gomilaju i u podrumima kupe prašinu.
“To je pogubno i za ekonomiju”, glas razuma su u osvit obilježavanja prvog mjeseca štrajka digli i poslodavci. Pojašnjavaju da veliki broj firmi trpi štetu jer zbog pravosudnog vakuuma ne mogu da na vrijeme ostvare zaštitu svojih interesa.
Pa ko više izdrži: ekonomija ili radnički minimalni budžeti. Krhko je očigledno i jedno i drugo, a biće još i gore sve dok svi ne sjednu i dogovore se.
To je na kraju jedino što je potrebno, pronaći kompromis i zlatnu sredinu, nešto što se u današnje vrijeme rjeđe pronalazi od stabla Pančićeve omorike u Podrinju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
