Pravda za srpsku djecu

Nisu jer ni skoro četvrt vijeka od stradanja njihove djece, braće, očeva i muževa, ubice nisu izvedene pred lice pravde.

Zločini su počinjeni na svim zaraćenim stranama, ali još strašnije od toga su mučka ubistva srpske djece koja su ubijena u vrijeme primirja.

Igru djevojčica Milice Lalović i Nataše Učur iz Srpskog Sarajeva, koje su tek bile zakoračile na pozornicu života, hicima iz snajpera prekinule su bezdušne ubice. Za taj zločin, kao ni za mnoge druge počinjene nad Srbima, niko nikada nije odgovarao.

Nepravdu i bol može ublažiti samo pravda koja je, pokazalo se, godinama već spora i u mnogim slučajevima nikako da dođe na red u pravosudnim institucijama BiH. Predmeti koji se odnose na zločine počinjene nad Srbima i srpskom djecom godinama samo skupljaju prašinu po ladicama u Sudu i Tužilaštvu BiH.

A imena ubica i nalogodavaca odavno su već javna tajna. Uprkos brojnim svjedočenjima onih koji su se zatekli na mjestu zločina i svojim ušima čuli pucanj u srpsku djecu, pucanj u primirje, nadležni ne preduzimaju baš ništa. Pravosuđe BiH je i gluvo i nijemo na lelek srpskih majki koje godinama traže samo jedno, pravdu za ubijene kćeri i sinove.

Od godine do godine obilaze stratišta, suzama zalivaju mjesta na kojima su stradali njihovi najmiliji i pale svijeće za pokoj njihovih duša. Sjećanje na ubijenu djecu je sve što im je ostalo.

Predstavnici iz Srpske godinama traže da odgovorni za zločine odgovaraju, jer duše više od 450 djece ubijene širom Srpske ne mogu naći mir sve dok njihove ubice, smijući se u lice pravdi, slobodno šetaju.

S druge strane, Srbi su optuženi za najstrašnije zločine i proglašeni najvećim ubicama. A vrijeme prolazi i dokazi koji su i do sada bili očigledni polako nestaju. Godine uzimaju danak, svjedoka je sve manje, pa tako zločini ostaju nekažnjeni. Čini se kao da pravosudne institucije BiH samo to i čekaju, da strašni zločini ostanu bez kazne.

A kažnjeni moraju biti svi, bez obzira na to da ­li su oni Srbi, Hrvati, Bošnjaci, ili neke druge nacije i vjere. Izuzetaka ne može i ne smije biti.

Zaposleni u Sudu i Tužilaštvu BiH moraju zasukati rukave i početi da rade svoj posao jer mir i suživot u zemlji kakva je BiH zavisi upravo od istine koja je u rukama pravosudnih institucija.

Onog trenutka kada su zasjeli u fotelje u tim institucijama, obavezali su se da će suditi po pravu i da će im jedini cilj biti istina i pravda koje su godinama, nažalost, samo mrtvo slovo na papiru.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.