Potjernica

To je, mora se priznati, bio u neku ruku i očekivan potez Suda BiH s obzirom na sve pravne nelogičnosti koje taj predmet prate od samog početka.

Jer šta očekivati od Suda koji je presudu u tom teškom, osjetljivom predmetu ratnog zločina donio na osnovu jednostranog, površnog vještačenja ne dozvoljavajući stručnjacima da to urade kako treba, po pravilima?

Šta očekivati kada je Đukiću suđeno prema pogrešnom zakonu, čime su prekršena njegova osnovna prava? 

Šta reći na to što Sud, kršeći zakon koji kaže da su sve strane u postupku ravnopravne, obavještenje o raspisivanju potjernice protiv Đukića šalje nekom udruženju građana iz Tuzle, dok Đukić i njegova odbrana o tome ništa ne znaju? 

Šta reći kada Sud ne raspisuje potjernice za ljudima koji su osumnjičeni za terorizam i predstavljaju opasnost za BiH, a raspisuje za čovjekom koji je na liječenju?

Šta reći kada Sud i Tužilaštvo u tom predmetu od odbrane kriju sve što se može sakriti, dok odbrana ne krije ništa?

General Đukić nikada nije tražio od Suda ništa drugo nego da bude utvrđena istina o Tuzlanskoj kapiji i to uz uvažavanje novih dokaza, kojih i te kako ima poslije rekonstrukcije dešavanja na Tuzlanskoj kapiji koja je urađena u Nikincima, i da dozvole obnovu postupka. I sam je rekao da će, ako i tada bude utvrđena njegova krivica, tu krivicu prihvatiti.  

Činjenica da je Sud jednostavno zaćutao nakon što je dobio dokumentaciju i nalaze kao dokaze da je Đukić na VMA, ne kontaktirajući više sa Đukićevom odbranom, dovoljno govori o cijelom ovom slučaju. Još više govori to što je odjednom "progovorio" naredbom o raspisivanju potjernice.

Zato se, zaista, teško oteti utisku da je i raspisivanje potjernice montirano, programirano i da iza svega, opet, stoji politika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.