Posljednji trzaji
Ako ovih dana odete do nekog obućara i ostavite mu da se do kraja dana pozabavi vašim šupljim đonom, dobrano ćete se začuditi cijenom koju morate da platite da biste imali suve čarape.
To je jednostavno tako jer zanatlije ovog tipa skoro pa da i nemaju konkurenciju. Na nivou grada ili opštine ih je tek po nekoliko i ne bi bilo čudno da na kafama svi zajedno utvrđuju cjenovnike. Odličan poslovni potez, rekli bi oni koji ne razmišljaju dalje od poderane cipele.
Istina je zapravo puno tužnija i zalazi u nostalgične vode u kojima su stari zanati plivali bez problema. Ne baš tako davno bilo je posla, a mušterije su morale da zakazuju termine i čekaju svoj red. Slika je sada puno drugačija.
Bolji društveni status građana, niže cijene osnovnih životnih potrepština (samim tim i obuće), sveprisutni konzumerizam i bacanje u smeće svega okraćalog i poderanog, te momentalna kupovina nove robe, otjerali su zanatlije u ćorsokak iz koga više nema povratka.
Kovačima i obućarima danas se okreću samo oni koji su na to navikli, neka stara garda i posljednja generacija koja ne želi da prihvati turbobrzinu kojom svijet ide naprijed.
Sa njom će izumrijeti i stari zanati, a budućim naraštajima će u testamentu ostaviti žal za nekim drugim, srećnijim i bezbrižnijim vremenima. Ostaće i alat koji će vremenom poprimiti rđu i steći zvanje istorijskog primjerka koji se koristio nekada davno. Prije te, za zanatlije, pesimistične budućnosti koja samo što nije, vlasti pokušavaju da jalovim trzajima ožive matorog konja na izdisaju.
Mala i srednja preduzeća u Srpskoj za očuvanje starih i umjetničkih zanata ove jeseni mogu da računaju na subvencije do 5.000 KM. U planu je i podrška od maksimalno 30.000 maraka za organizaciju sajmova i konferencija.
Da li neko zaista može da zamisli nekog matorog zanatliju nažuljanih prstiju koji je aktivno uključen u ovu priču? Ako je cilj mladež, i tu je mrka kapa. Nebo je granica kad je izbor u pitanju. Više nikog ne interesuje zanat, osim možda turiste koji posjećuju Srpsku i žele da vide kako je to ovdje nekad bilo.
To je pucanj u prazno, jasno je svima, pa i onima koji tvrde da ipak ima nade. To je još 1981. godine bilo jasno i nedavno preminulom Bori Đorđeviću koji je u poznatoj pjesmi sa albuma “Mrtva priroda”, više nostalgično, i to na kraju stihova, pominjao kolara, stolara, klesara i kovača, nakon “puno važnijih” pekara, ljekara i apotekara.
Da je još živ i da ponovo piše istu pjesmu, stare zanatlije sigurno ne bi bile pomenute, a njihovo mjesto bi zauzeli menadžeri i influenseri
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
