Posljednja šansa

Ma koliko god držali predavanja da je BiH suverena i nezavisna zemlja, to je daleko od onoga što imamo na terenu i u šta smo se najbolje uvjerili onog dana kada je, sada bivši, visoki predstavnik Valentin Incko na svoju ruku nametnuo dopune Krivičnog zakona i uveo zemlju u haos iz kojeg će se, kako sada situacija ukazuje, teško izvući.

Taj potez je podgrijao tenzije koje su godinama teško držane pod tepihom, unio nemir i tamo gdje ga možda do sada i nije bilo te stavio tačku na sve pokušaje da, ipak, krenemo naprijed, te da domaći lideri preuzmu stvari u svoje ruke i da napravimo ozbiljne pomake ka punopravnom članstvu u EU, o čemu postoji konsenzus u ovoj i ovakvoj zemlji kakva je BiH.

Do posljednjih šansi smo došli u mnogim sektorima, a samo jedan od njih je traženje onih koji su nestali još devedesetih godina prošlog vijeka. Onih koji, kada su posljednji put krenuli sa kućnog praga, nisu ni pomišljali da ga nikada više neće preći. Onih za kojima njihovi najmiliji još tragaju i mole se da ih pronađu i dostojno sahrane prije nego što i sami odu pod zemlju. Porodice nestalih iz Republike Srpske gotovo od samog početka, od kada je 2008. počeo sa radom Institut za nestala lica BiH te ugašene dotadašnje komisije za traženje nestalih na entitetskom nivou, ne prestaju da ukazuju na selektivnost u tom poslu jer, kako tvrde, prioritet su bošnjačke žrtve, a srpske u nekom trećem planu.

I od tada, a posebno od rata, prošlo je dosta godina i vrijeme je počelo da čini svoje. Sve je više dokaza da je to zapravo i bio ključni cilj. Da prođu dani, mjeseci i godine da bi kosti zauvijek ostale skrivene u šumama, pod gomilama smeća, u dubokim jamama te ostale N. N. lica, bez imena, krsta ili spomenika. Rat je, kao i svaki, nemilosrdan i ne daj bože da se ikada igdje ponovi, ali i ovo što se i danas radi, godinama i godinama kasnije, kada je riječ o traženju nestalih i njihovoj identifikaciji nije ništa drugo nego isto ubijanje i to najbolje znaju porodice koje tragaju za najmilijima. Kolika je to tuga, praznina, nemoć i očajanje što im djecu, očeve i druge članove uže ili šire porodice ponovo ubijaju tako što oni, koji su zaduženi da što je brže moguće ide traženje i identifikacija, zapravo čine sve da bi ga još usporili. Teško je povjerovati da ima takvih ljudi, ako ih ljudima možemo i nazvati. Institut za nestala lica od ove sedmice ima novo rukovodstvo, ali ako to bude samo zamjena jednog imena drugim te ako srpske žrtve i dalje budu na listi za ignorisanje, pašće i posljednja šansa za povjerenje i suživot.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.