Pomoć zlata vrijedna

Djeca sa poteškoćama u razvoju zaslužuju posebno mjesto u društvu. Ne jer se ponekad i za njih kaže da imaju posebne potrebe, već zato što oni i jesu posebni. Po mnogim stvarima, a ponajviše po duši i duhu koji imaju.

Ruku na srce, proteklih godina su napravljeni određeni koraci kako bi postali ravnopravni članovi ovog našeg malog društva, ali ima tu još dosta posla i što prije počnemo svi zajedno da ga odgovornije i ozbiljnije radimo, prije ćemo i uspjeti. Na sreću i zadovoljstvo svih.

I to, kao i sve ostalo u životu, dolazi iz kuće. Svi roditelji moraju svoje školarce naučiti da njihovi drugari iz školskih klupa sa poteškoćama u razredu nisu nikakvi predmeti za ismijavanje i zbijanje šala, da to nisu “bolesne” osobe, već djevojčice i dječaci kojima treba samo malo više kako bi se uključili i ispratili nastavu u omjeru u kojem im je neka viša sila dala po rođenju. Ili kasnije.

Koliko im puno znači iskrena i topla pomoć vršnjaka i ostalih sa kojima dijele školske radosti i muke, toliko im, s druge strane, u zavisnosti od stepena poteškoća sa kojima se bore, znači i treba stručna pomoć osoba koje su spremne da im bezrezervno pomažu da se uklope u društvo, da znaju da i oni imaju svoje mjesto pod ovim nebom, da su jednako voljeni, pa možda i više. Jer su posebni. Neiskvareni. Nema čistije duše i srca od njihovih.

Ali, ne mogu sami. Treba im pomoć. I tu pomoć moraju dobiti od države i od svakog pojedinca ponaosob. Roditelji ne mogu sami da biju tu pretešku borbu sa vjetrenjačama. I ne trebaju.

Početak svake školske godine redovno, uz svu radost što će mališani i oni malo veći ponovo vidjeti dobro znane drugare ili upoznati nove, za roditelje donosi novu glavobolju i stalno pitanje - ko će biti sa njihovim uzdanicama i borcima kada zazvoni prvo zvono? Da li će biti asistenata ili ne? Da li će moći da isprate nastavu?

Nedostatak asistenata u redovnom školovanju jedan je od problema za koje je u Republici Srpskoj potrebno naći, i to što prije, sistemsko rješenje. Posljednji podaci pokazuju da će u narednoj školskoj godini biti više novca za te namjene. Biće, ali i to je simbolično, a s druge strane, i poražavajuće jer je riječ o malim iznosima, a prevelikoj odgovornosti. Nadležni to moraju da shvate. To je samo jedan od primjera neravnopravnosti u ovom društvu i dokaz da djeca i odrasli sa poteškoćama u razvoju moraju da se mahom bore sami. Kao da im sudbina nije dala teške, preteške bitke od prvog plača.

Problemi sa asistentima samo su jedan u nizu, a spisak je, nažalost, podugačak. Veoma često ni u sistemu ni u društvu nema razumijevanja za njih. Svako od njih ima jednu želju - da ih vole, razumiju, pruže ruku, a ne okrenu leđa kada im je potrebno. Njima je i to dovoljno, a zaslužili su najviše. Jer su posebni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.