Političari s knjigom
Ja čitam. Ko se sjeća ove rečenice iz popularne “Top liste nadrealista” i njihovog skeča sa srpskim, hrvatskim, bosanskim, hercegovačkim, crnskim i gorskim jezikom?
Skeča u kojem Nele Karajlić kao profesor Nermin Padež sa Instituta za jezik, književnost, malu privredu i telekomunikaciju iz Čajniča rečenicu “Ja čitam” izgovara na svim nabrojanim jezicima i pri tome naglašava kako zvuči “potpuno drugačije” na svakom od njih. U istom skeču se pokazuje sa kakvim “problemima” se susreću obični građani kada od trgovaca na srpskom ili hrvatskom traže čaj ili jaje i kako ih on ne razumije dok mu čaj ili jaje ne zatraže na bosanskom ili hercegovačkom ili dok poslovođa prodavnice ne konsultuje rječnik.
To je tada izgledalo komično i nevjerovatno, ali vrlo brzo je postalo stvarnost praćena tragedijom koja je zadesila cijeli ovaj prostor. Tragedija, čiji puni naziv staje u zlokobnu riječ od tri slova koja počinje sa “r”, okončana je prije više od dvije i po decenije, ali tragikomedija sa jezicima još uvijek traje. Pri tome se ne radi o problemu u vezi sa nazivom jezika bošnjačkog naroda čiji zvaničnici insistiraju na “bosanskom”, dok srpski političari podržani lingvističkim pravilima to osporavaju.
Radi se o tragičnoj komediji ili komičnoj tragediji na zvaničnom sajtu OHR-a na kojem su se vijesti i saopštenja godinama unazad ažurirala samo na jeziku bošnjačkog naroda ili kako ga oni krste - bosanskom. Iako niko razuman ne želi da vjeruje da je to rađeno namjerno, a ako i jeste da nije sa lošom namjerom, to je daleko od smijeha koji su izazivali nadrealisti. Bez obzira na to što je pripadnicima bilo kojeg konstitutivnog naroda apsolutno svejedno na kojem jeziku će čitati vijesti na sajtu OHR-a, jer sva tri savršeno dobro razumiju, pitanja jezika i pisma su pitanja identiteta u vezi kojih se ovdje zameću ozbiljne kavge, pa i mnogo gore stvari. I zato ta pitanja zahtijevaju poseban senzibilitet, posebno od strane onih čiji je posao da “doprinesu izgradnji mira”.
Drugim riječima, činjenicu da živimo na jedinstvenom podneblju na kojem se bez ikakvih problema čita tekst napisan na dva različita pisma - latinici i ćirilici - znači da to bogatstvo različitosti treba gajiti. A to se ne radi tako što se vijesti ažuriraju samo na jednom jeziku, već tako što se, kao nekada u školi, jednu sedmicu piše latinicom, drugu ćirilicom. Nažalost, problem je što o takvim stvarima odlučuju oni koji ni rečenicu sa početka teksta ne znaju da napišu pravilno, jer nisu sigurni da li na kraju ide tačka ili neki drugi znak interpunkcije. A sama radnja te rečenice za njih predstavlja misaonu imenicu, jer su rijetki političari koje možete da zamislite s knjigom u rukama, zar ne?!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
