Pogrešan smjer
Prebrzo nakon stravičnog ubistva osnovaca i njihovog čuvara u beogradskoj školi, uslijedio je novi šok. Pucnji su odjeknuli Mladenovcem. Pale nove žrtve. Potekle nove suze. Nastao novi muk, uz istu nevjericu i pitanje - šta nam se dešava? Šta je to puklo u ljudima, u našoj djeci, u mladima, u svima?
Dvije tragedije u crno su, preko noći, zavile cijelu Srbiju, a zanijemili su svi normalni ljudi i daleko izvan njenih granica i zbog stravičnih slika koje su do njih došle, ali i bojazni da bi tako nešto moglo da se desi i kod njih. Jer strah je ušao u kosti. Vremena su čudna.
Otvoreno je pitanje gdje smo, kao društvo, pogrešno skrenuli te da li smo i sposobni da se osvijestimo, pronađemo i vratimo na pravi put. Otkako je trinaestogodišnjak u Beogradu izvršio masakr, sa spiskom meta i detaljnim planom koji je osmislio kako će to izvesti, pojavilo se na stotine mišljenja i još više kojekakvih teorija i pametnjakovića koji su uvjereni da su upravo oni u pravu kada navode razloge zbog čega se desilo to što se desilo.
Pominje se uticaj rijalitija, stranih i domaćih filmova, sadržaji koji su danas na internetu manje-više dostupni svima, kojekakvi idoli s druge strane zakona, ali moramo se zapitati, sve i da je tačno da je to prethodno navedeno imalo ključni uticaj, šta još nije štimalo? Šta nije bilo kako treba da bude u jednoj zdravoj, normalnoj porodici? Porodici u kojoj se zna red i u kojoj djeca slušaju roditelje, a očevi i majke do koske poznaju svoje nasljednike?
Vremena su se promijenila, promijenili smo se i mi, kao ljudi, a djeci je dato previše, previše prava, bez da osjete pravi duh djetinjstva. Toliko da, generalno govoreći, postaju kao generacije bahati i bezobrazni, bijesni na sebe i sve oko sebe ako nije sve po njihovom. Krivi su im i roditelji, babe i djedovi, učitelji, nastavnici pa i drugari iz školskih klupa ako ne misle kao i oni. Ako ih ne dižu u nebesa, već pokušavaju da ih spuste na zemlju jer razmišljaju pogrešno i hvataju se pravca koji ne vodi na dobar put.
S druge strane, sve više roditelja, u ovo prebrzo vrijeme, ne želi ni da čuje da je njihovo dijete udarilo nekoga prvog, da je pravilo probleme na času i u krugu škole, već brže-bolje dolazi kod razrednika da mu prijeti i, kako se kaže, uči ga pameti. Isto tako, trebamo se zapitati ko nam uči djecu. Koliko ih zna da radi s njima onako kako bi trebalo? Koliko njih je stručno da prepozna u njima i talenat i gnjev, a koliko ih je posao dobilo po političkoj liniji i ne zna najbolje da radi ništa od prethodno navedenog?
Ubistva koja su potresla Srbiju, sve oko nje i još dalje su najgori šamar koji smo mogli da dobijemo kao društvo. Najteža opomena koja nas je stigla zbog grešaka koje smo sami načinili i naša dužnost, svih nas, jeste da mijenjamo stvari iz korijena. Džabe i policajci ispred škola ako se ne vratimo sebi.
To dugujemo svojim precima, potomcima i porodicama žrtava.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
