Pisar Radoje
“Više se plašim našeg nemara, nego tuđih besmislica”. Profesor Filološkog fakulteta u Banjaluci Duško Pevulja ovim riječima je uspostavio i dijagnozu i propisao terapiju kako treba da se odnosimo prema namjeri vlasti u sarajevskom kantonu da iz upotrebe izbace srpski i da kao jedini službeni jezik u ovom gradu, u kojem je nekada živjelo 150.000 Srba, uvedu “bosanski” jezik.
Uredba kantonalnog ministra obrazovanja Elvira Kazazovića prema kojoj roditelji treba da se izjasne na kojem od tri službena jezika žele da se izvodi nastava u novoj školskoj godini perfidna je do krajnjeg licemjerja zato što je jedino pitanje da li će se manje ili više od 95 odsto roditelja opredijeliti za “bosanski”.
Ali nije to ništa ni novo, jer sporna uredba predstavlja samo novi korak Bošnjaka da prilikom eventualnog ulaska u Evropsku uniju kao službeni jezik BiH podmetnu “bosanski” uz obrazloženje da su srpski i hrvatski već u upotrebi zato što su Srbija (nezamislivo je da će BiH ući prije) i Hrvatska članice EU, pa kao službeni jezik BiH treba da bude upisan “bosanski”.
Besmisleno jeste, ali bi moglo proći zbog, kako kaže profesor Pevulja, našeg nemara, a nemar je to što se institucionalno ne bunimo protiv takvog bezobrazluka i perfidnosti.
Doduše, baščaršijski pokušaji preimenovanja srpskog jezika i njihovo upiranje da dokažu hiljadugodišnje korijene bosanske državnosti, bosanske nacije i napose “bosanskog” jezika odavno su postali groteskni i sami sebi svrha. Ali to ne znači da ne treba svakodnevno da govorimo i ukazujemo na to koliko su besmisleni.
Elem, jedna od najvećih besmislica, ali i dokaza našeg nemara svakako je njihovo pozivanje na Povelju Kulina bana kao “potvrdu opstojnosti hiljadugodišnje bosanske nacije”. Dokaz besmislenosti njihovih tvrdnji je to što Povelja počinje sa “U ime oca i sina i svetoga duha...”, a završava sa “Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje”.
A naš nemar je što dozvoljavamo Baščaršiji da se diči tim srednjovjekovnim artefaktom koji je potpisan sa “Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Jovana Krstitelja”.
E taj Radoje bi danas sigurno pisao “bosanskim” jezikom. Da ga ceo svet razume.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
