Opstanak na pučini

Mjesecima krstare svjetskim morima i okeanima, obilazeći najatraktivnije destinacije. Upoznaju ljude iz svih krajeva svijeta, steknu prijatelje za cijeli život i savladaju i po nekoliko stranih jezika.

Pregršt najljepših uspomena koje donesu na kopno sigurno se ne može mjeriti sa bilo čime, a tu je i zarada od koje se običnim smrtnicima zavrti u glavi. Na prvu, zvuči idealno. Možda bi zaista i bilo da, kao i u svakom drugom poslu na kopnu, moru ili u vazduhu, ne vrebaju nevolje.

Vijest da se među 12 članova posade teretnog broda “Glarus”, koji su proteklog vikenda oteli naoružani nigerijski pirati, nalazi i jedan državljanin BiH odjeknula je društvenim mrežama.

Sama pomisao na naoružane, maskirane gusare, koji baš kao u filmu upadaju na brod i otimaju članove posade, vežu ih, muče i za njih traže otkup u vrijednosti nekoliko desetina miliona dolara, ledi krv u žilama.

Vjerovatno svako ko se otisne na takvo putovanje u podsvijesti “nosi” tu opasnost, ali uvijek preovlada misao da se tako nešto njemu ili njima ne može dogoditi. Ali, more je varljivo.

Iako pomorci kažu da su napadi gusara svakodnevica, i sama pomisao na to tjera strah u kosti. Teško je i zamisliti kroz kakvu agoniju prolaze oni koji padnu u šake piratima, a kamoli porodice koje ni nekoliko dana nakon otmice nemaju informaciju o njima.

Ne možemo da se ne zapitamo u tim situacijama zar je baš dotle došlo da moramo glavu nositi u torbi da bismo preživjeli i porodici obezbijedili kakvu-takvu budućnost. Nije da radnici u našoj zemlji ne doživljavaju nesreće na radnim mjestima, u to su nas, nažalost, uvjerile tužne scene sa gradilišta u RS koje su proteklih dana ispisale redove crne hronike.

Ono što dodatno otežava muku otetim pomorcima i njihovim porodicama je priznanje iz njihovih matičnih zemalja da su im ruke prilično vezane u ovakvim i sličnim situacijama te da su prepušteni dobroj volji otmičara i pregovaračkim sposobnostima kompanija za koje rade.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.