Opasne igračke

Upravo radoznalost mališana kombinovana sa lako dostupnim puškama, pištoljima i bombama često završava kobno, a vlasnike oružja i njihove porodice zavija u crno. To potvrđuju dvije tragedije koje su se desile u posljednja tri mjeseca na području Republike Srpske.

Posljednja koja se desila u utorak u rogatičkom selu Begzadići odnijela je život dvanaestogodišnjaka koji je nastradao dok se sa dvije godine mlađim bratom igrao djedovom puškom.

Dva mališana, nesvjesna da oružje ubija, pronašla su staru tandžaru skrivenu u kući i započela igru. Nedugo nakon toga malenim selom odjeknuo je hitac koji je donio bol i tugu, a porodicu osudio na vječnu patnju i pitanja kako, zašto, da li se moglo izbjeći.

Samo nešto više od tri mjeseca ranije slična tragedija “okovala” je Derventu, kada je u eksploziji nepoznate naprave poginuo desetogodišnji Denis K. Nesreća se desila polovinom maja, kada se mališan popeo na tavan kuće, gdje se igrao. Pretpostavlja se da je našao bombu ili minu na tavanu te je slučajno aktivirao. Od siline detonacije gornji dio kuće je potpuno uništen, a život mališana ugašen u trenu.

Poslije ovakvih tragedija često se postavljaju pitanja zašto, kako, šta je krenulo po zlu i da li se moglo izbjeći i spriječiti, ali jedini odgovor je da oružje nije za igranje i da puške i pištolji ne treba da budu dostupni djeci, već pod ključem.

Najmlađi su radoznali, željni igre te nesvjesni da oružje ubija, a, nažalost, s druge strane, njihovi roditelji, djedovi i bake, zabrinuti za bezbjednost, u kući često drže oružje.

Te ubojite igračke, nažalost, nerijetko završe

u rukama djece, čija je želja da se upoznaju sa nepoznatim jača od vaspitanja i upozorenja da ne diraju stvari po kući, pogotovo oružje.

Kada se desi tragedija, onda je kasno za “traženje krivca” jer njega u pravom smislu i nema, a prošlost se vratiti ne može. Nisu kriva djeca koja zbog radoznalosti posegnu za puškom, pištoljem, bombom, a njihovi najmiliji sigurno nisu željeli tragediju, naprotiv, pojedinci su ubijeđeni, kad imaju oružje kući, da su bezbjedniji. Nažalost, mentalitet našeg naroda je da nabavi tandžaru za ne ­daj bože, ne misleći kakve to posljedice može donijeti. Zato najvećeg krivca možemo tražiti u sistemu koji hrani takav mentalitet i koji ne obučava vlasnike naoružanja o opasnosti. Mnogi će reći da zakoni postoje i da se svako naoružanje mora čuvati u sefu i pod ključem te da glavnu krivicu snose oni koji to ne poštuju pa puške i pištolje drže “na izvolite”. A ako imamo zakon bez kontrole sprovođenja i preventivnih mjera, to i nije neki zakon.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.