Ono više nema šta reći? Imam ja!

U morila se stara Harisova podrepina, umorili se i ljevičarski montažeri. Ne, nije, skontali su da nisam ni nejači ni bez oružja, da nisam za šamarati u podrumu. Šteta, baš im je zadnja montaža u BH Danima (sarajevski heftičnik koji sebe zove i sedmičnikom i pretenduje da je tjednik i nedjeljnik, zbog nekoliko podobnih "vlaških" đugumaša koji piskaraju u njemu), mojem omiljenom bošnjačkom ljevičarskom glasilu, tiskotini i štampotini.

Vitezovi od pernatog Đuguma

Gospodo bez obraza i gospodstva, šta je sad? Zašto sam punio vreće s pijeskom? Zašto sam glancao metke, čistio cijevi, provjeravao bombe? Zašto sam svojim psima pokazivao vaše slike, da vas se čuvaju ako vas sretnu kad izviđaju kvartom? Ne možete tako, udariti i zaćutati, praviti se da se ništa nije desilo. Ja vaš heftičnik nisam dirao, koliko znam. Od onu staru podrepinu Stranke za BiH sam se samo očešao, onako usput, kao kad pripaljujem cigaretu. Osvrnuo sam se na polemiklu koju su imali "Ono" i uvaženi Akademik Filipović, pa "Ono" napravilo neuspjelu sprdnju na račun boljeg i pametnijeg od sebe. Ne možete tako psovati i vrijeđati iza plota bez bojazni da će onaj kojeg ste gađali kamenom ostati na drumu, da neće preskočiti plot i pitati vas za zdravlje junačko... Šta sad? Mislite da ću zaboraviti riječi "paziguz", "slušće" i ostalo? E, grdno ste se prevarili. Za riječi manje i benignije od tih su se u vrijeme mojih pradjedova mačevi izvlačili i kubure kartečom punile.

Prvo

Drugi put kad imate posla s tipovima kao što sam ja, morate paziti na neke stvari. Prvo, ne valja se kačiti sa Hercegovcima koji žive u Hercegovini. Ono što nam nije pasalo, ono mehko i podatno, ono što više voli đugum begovskoj gujici prinosit nego škrtu zemlju kopat, poslali smo vama, da nas ne brukaju i ne baleče se po Hercegovini. Da nas, ljude od obraza koji smo spremni sami protiv svih, kastigu ne izlažu. Neka ih, neka budu Bosanci a ne Hercegovci, Crnogorci ili Dalmatinci, Dinarci po krvi a ne i po ummetu, neka su vam na čast i ponos, nama baš i nisu. Niti je u njima više kamena niti je čojstva naroda iz kojeg dolaze, ni srpskog ni hrvatskog, ni bošnjačkog ni crnogorskog, niti tvrde vjere ni riječi za poštovati. Prodaju se kako koji, kao "Ono" za Harisove dukate.

Drugo

Drugo, Srbi i Crnogorci su vam zlopamtila. Skupo plaćaju, životima ako treba, ali skupo i naplaćuju. Opet životima, ako treba. Kombinacija Sr – Cg je još gora. Recimo još i da ne možete Srbe i Crnogorce nazivati ustašama. Četnicima da, navikli su. Znaju da to samo znači da se ne slažete s njima. Shvate to kao kompliment, toliko ste ofucali tu riječ... A mene ste nazvali, eto, čak ustašom. Indirektno, ne smijete ni udariti u sridu, niste navikli na to. A iza plota sarajevskog, nije lako nišaniti kako valja, ne smije se izviriti, većini ni kući doći više. Pa, morate računati na to da pripadam narodu koji ima kolektivno sjećanje, narodu starijem od vaših "bosanskih" stećaka i onog trgovačkog ugovora kojim dokazujete državnost i svoju mesijansku ulogu, narodu koji je stradao u II svjetskom ratu više nego svi narodi u BiH u ovom. A ustaštvo su Hrvati platili, skupo, preskupo. Kao i srpska kraljeva vojska otpor komunističkoj okupaciji. Zato bi mi draže bilo da ste me nazvali četnikom, četnici su, baš kao i ustaše i islamisti, više moji nego vi i vaš đugumaški ljevičarski beskičmenjački heftičnik. Niti sam vam zaboravio niti ću vam oprostiti. Samo, treba da znate, vaša je bila prva krv.

Treće

Treće. Neka vam Marko Vešović objasni šta je inercija kretanja. On je mašinac kao i ja (malo me stid zbog toga, s njim ne bih ni u kino gledat Avatara u 3D, ali eto...), iako predaje nešto što ne zna kako treba, kao što i prevodi francuski koji ne zna ni pisati ni govoriti kako Bog zapovijeda. Znate, teško je nekad zaustaviti kretanje. Materija hoće zadržati stanje kretanja ili mirovanja, to je zakon u kojem ni Hercegovci, puno pametniji i promućurniji od vas, nisu našli rupu. Baš kao što je teško zaustaviti bitku, puno teže nego početi je. Kad počne, kad padne prva krv, pogotovo krv čovjeka koji ne nosi uniformu i ne podržava ni svoj nacionalizam a ne tuđi kao vi, nema nazad. Nema pišiću - kakiću. Onda bude, što bi kod nas u Hercegovini rekli, "Ko osta - osta!". U ratu smo, gospodo, vi i ja.

Četvrto

Pribavio sam puno municije. Znam ko je i kada koga cinkario, za koliko vreća za spavanje je ko koga prodao, ko je šamarao vezane civile po sarajevskim podrumima, ko je dodatno otežavao život Srbima u Sarajevu, ko je pio viski i čiji su psi žderali kobase dok su sarajevska djeca skapavala od gladi, ko je radio cenzuru za Državnu Bezbjednost prije rata, ko je od koga primao pare da ćuti i da govori... Za skoro svakog od vas imam ponešto, za neke od vas toliko da ste mi se smučili, čak i za vaše mlađahne pulene koji još nisu dobacili ni do Marijin dvora, a ne do Hercegovine ili Bihaćke Krajine znam puno stvari za ne povjerovati. Nemam sve, naravno, spisak vaših đugumaških priključenija je sve duži. Ljudi mi donose činjenice i dokaze, nisam jedini kome se gadite. Čekam prvog od vas koji se oglasi vezano ili u svezi mene. A praću vas do tada, ovako kolektivno, s vremena na vrijeme. Usput, kao kad pripaljujem cigaretu. Nerado priznajem, ali uspjeli ste me rasp... pardon, naljutiti. Pa, do tada, da malo pojasnim svijetu kako stoji stvar sa medijima u svijetu i kod nas, čisto zbog onih malobrojnih koji o tome znaju još manje nego ja.

Elektronički BH i Svjetski Dani

Mediji služe društvu, po definiciji. U totalitarnim sistemima, vlasti. U demokratijama, narodu. U ideološkim društvima, ideologiji. Pošto je globalni svijet po definiciji demokratski, trebali bi služiti narodu koji živi u demokratijama. Kanalizatori svijesti, premosnici informacija, modelari javnog mnjenja... I konačno, cilj bi im trebao biti pojedinac, njegov interes i prioriteti, pojedinac zbog kojeg postoje globalna pravila igre i oko kojeg bi se svijet trebao okretati. Jer, sve te unije, savezi, monetarne udruge, sve to kao izgovor ima interes nas koji uživamo blagodeti "globalnog društva". Pa, saznavajući više, čovjek se pita koliko te blagodeti znače tom ciljanom, poštovanom, evropskom, globalnom i svjetskom pojedincu. I koliko novinar i medij svojim angažmanom čini situaciju boljom i podnošljivijom, gorom i nepodnošljivijom. Medij jest jednako novinar (urednik, kolumnist etc). Mijenjanje naziva nije zamjena teza - op. a. I, kako postmoderna ide ukorak s globalnim selom (globalizovanim svijetom), stvari vezane za diskurs moramo malo staviti u registre. Globalno je, naime, toliko tolerantno da se i netolerancija i isključivost toleriše. Dakle, stavimo medije (novinare) u registre.

Globalni mediji

Nekada mediji nastali unutar država, sa istiskivanjem svih jezika od strane engleskog, nametnuli su se kao filteri informacija. CNN, BBC i mediji na engleskom jeziku, svijet prikazuju anglosaksonskim očima, pragmatičnim i jednostranim. Smrti nevažnih ljudi (bliski istok, Indija, Kina) se broje, smrti bitnih (Engleska, Amerika, Francuska...) su smrti dostojne opisa, komentara, žaljenja. Kao što jedan ubijen musliman u Gazi postaje globalnoj selendri bitniji od 100 njih ubijenih u Iraku ili Iranu.

Mikrokosmos BiH  

Po analogiji u kojoj se na ulici, u zatvoru, u konviktu, sinagdohski može prikazati stanje u društvu, tako se stanjem u BiH može puno reći o globalnom selu zvanom svijet. BiH je zemlja koja je dijelom u kapitalizmu, dijelom u nekoj vrsti samoupravnog nacionalnog kolonijalizma, europskog stovarišta bofl robe i loših usluga, naftnog terminala i praonice novca Austrije, sa elementima anarhije, ekonomske monarhije i prvobitnog rodovskog društva. Idealno za vivisekciju globalnog medijskog svijeta. Svaki pojedinačni slučaj novinarskog djela i nedjela primjenjiv je na svijet globalnih medijskih slika i neprilika.

Nečasni vode

BiH ima trostruku medijsku i novinarsku scenu, pošto tri nacionalna društva egzistiraju paralelno. S tim što se jedna od tri nacionalne scene smatra još i patriotskom. U tako profilisanom medijskom okruženju, samo dijelovi istine se prikazuju javnosti. Televizije i radija, novine i većina internetskih portala, podržavaju nacionalizam onih koji ih finansiraju. Dnevni Avaz, ipak, zahvaljujući tiražu, jedini je printani medij koji je u stanju da se finansira iz prodaje i reklamiranja u samoj novini.

Čeguevaristi

Poseban vid novinara smatra sebe avangardom nacionalnog i državnog novinarstva. Za kodeks nikad nisu čuli, za teorije zavjere i novinarske slobode  da, iz drugih medija i filmova. To što sebe smatraju jedinim nositeljima istine, čini ih opasnim po sebe i okolinu. Neodgovorne kvalifikacije, proizvoljne i neprovjerene informacije, ishitrene i nedokazive konstrukcije, čine da se slika stvarnosti opasno približi pozivu na suđenje bez suđenja, na linč i krv. I, kao što neodgovorni političari povedu narod u rat bez pobjednika, u stanju su demokratsko društvo dovesti u društvo bez demokratije, spremno za rat koji će se, u skladu s nedostatkom kodova i uzusa profesije, u čeguevarističkim medijima nazvati "ratom za mir".

Revolveraški snimci

Fakti govore da se revolveraški dvoboji nisu odvijali kao u vestern filmovima, ni blizu. Zapravo, bili su "blizu" ti revolveraši. Bili su tek nekoliko koraka udaljeni jedni od drugih ti "pistolerosi". Pošten svijet bi se, naime, obračunavao šakama. Ali, to nije ova priča. Naime, onaj ko je ikada gađao pištoljem, zna da je pištolj na većim daljinama praktično beskoristan, pogotovo ako treba izvući pištolj iznad koljena ili iz futrole na boku, i pucati brzo, što brže. Na Divljem zapadu, nekad davno, pojavio se soj novih revolveraša, bržih od ostalih. Imali su "svivel" futrole. Mali šaraf kojim je futrola bila vezana za opasač, omogućavala je ubojici da puca s boka, ne vadeći pištolj iz futrole. Pistolero bi olabavio šaraf prije dvoboja, naravno, da futrola postane pokretna. Protivnik bi pao pogođe, i to prije nego što bi uspio izvuči oružje. Ah, pa takve bi ubijali i bez dvoboja, jer, čak su i plaćene ubojice u to doba imali neki kodeks poštenja. O takvima se čak i malo zna, toliko su se gadili svima.

Novinarski kumovi raspada čudne zemlje "eastern" provicijencije zvane BiH, pisaće o njenom raspadu, svjedočit će svojim nacionalnim društvima, baš kao što već čine. Za dokaze će imati polutajne "svivel" snimke, snimane s kuka i koljena, skriveno, bez autorizacije. Montirat će i dalje isječke razgovora i izmišljati im kontekst i značenja. Tako da svima nama i dalje bude jasno ko su bili najbolji i najbrži novinari Divljeg Jugoistoka...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.