Ometanje pravde
Za nekoliko dana ulazimo u godinu u kojoj će se obilježavati 25 godina, dvije i po decenije ili četvrt vijeka od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i okončanja tragičnog sukoba naroda u BiH.
Za to vrijeme mijenjale su se vlasti u cijeloj BiH, dolazili su i odlazili visoki predstavnici, smjenjivani zvaničnici i nametani zakoni, dešavale se moguće i nemoguće stvari, ali jedna stvar se ne mijenja već četvrt vijeka. A to je teza da su isključivo Bošnjaci žrtve proteklog rata, a srpski vojnici i civili su volšebno stradali i za njihovo stradanje niko nije odgovoran, a kamoli oficiri ili vojnici tzv. Armije BiH. Pravda je dvije i po decenije slijepa pred odsječenim srpskim glavama, nijema pred slikama zapaljenih srpskih sela po Podrinju i gluva pred vapajima srpskih majki koje traže pravdu za svoju ubijenu djecu.
Ono što preliva čašu punu žuči zbog nepravde jeste to što zvanična bošnjačka politika uporno ometa pravdu, a najbolji primjer je petogodišnje odbijanje bošnjačkih kadrova u odlazećem Savjetu ministara da na dnevni red stave Revidiranu strategiju za procesuiranje ratnih zločina. Prvobitno usvojenom strategijom bilo je planirano da se do 2015. godine završe svi najsloženiji predmeti. Pošto to nije urađeno neophodno je usvajanje revidirane strategije kako bi se predmeti složili po prioritetu, pri čemu nije teško pogoditi da su najprioritetniji oni u kojima su žrtve Srbi, a optuženi uglavnom Bošnjaci. I zato su razumljive opstrukcije od strane Bošnjaka, ali nije mlitavo ponašanje srpskih ministara i neinsistiranje na tome da se to pitanje riješi zbog čega bi to trebalo da bude jedan od prioriteta novog Savjeta ministara.
Potpuno smisleno je kako dvije i po decenije poslije okončanja ratnih sukoba prioritet može da bude pitanje ratnih zločina, ali na njega se nadovezuje još jedno jednako smisleno pitanje. Gdje bi bila bivša SFRJ da se 25 godina nakon Drugog svjetskog rata, 1970. godine, tragalo za zločincima iz Jasenovca ili nekog drugog masovnog srpskog (a čijeg drugog?) stratišta?!
Elem, da komunistički režim nije podvukao crtu u prvim poslijeratnim godinama i prećutno zabranio da se uopšte govori o zločinima, pitanje je da li bi SFRJ dočekala početak devedesetih. S druge strane, da su procesuirani svi zločinci, pitanje je da li bi se SFRJ na kraju raspala u krvi. U svakom slučaju, u “Jugoslaviji u malom” što prije treba staviti tačku na priču o ratnim zločinima, jer ona predugo traje i više nimalo ne doprinosi pomirenju.
Nažalost, to što su u prvom slučaju ostali nekažnjeni, a ukoliko se stavi tačka i u drugom slučaju će ostati nekažnjeni oni koji su počinili zločine nad Srbima, to samo potvrđuje tezu da se istorija ponavlja onima koji iz nje ništa ne nauče. Zato je strategija - prioritet!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
