Oluje
Srpski narod ima mnogo teških datuma u svojoj prošlosti, a jedan od njih je avgust 1995. godine kada je počeo i završio stravični progon naroda iz krajiških opština. Kada je oluja hrvatske policije i vojske protjerala sa ognjišta 250.000 Srba, a na stotine ubijeno ili se i dan-danas, četvrt vijeka kasnije, vode kao nestali.
Slike žena, djece i staraca iz najduže kolone ne blijede, kao ni ožiljci, a bol i žal ne prestaju. Bol za onima koje su izgubili i na Petrovačkoj cesti i na kućnim pragovima, a žal za porušenim ognjištima.
Ipak, najviše boli nepravda i slavlje današnje Hrvatske, koja zločine nad nedužnima, dane kada je granatirana kolona izbjeglica, vidi kao pobjedu i veliča one koji su gađali djecu, stare i ostale koji su u miru krenuli da spase živu glavu. Jasna je bila namjera koja je i sprovedena u djelo.
Ove godine biće obilježeno i dvije i po decenije od kada je zaustavljen rat pod ovim podnebljem. Sukob koji je odnio hiljade života na svim stranama i na koji još, sa strane pravde, nije stavljena tačka.
I dalje mnogi sudski predmeti, posebno oni koji se tiču zločina nad Srbima, stoje u ladicama i čekaju bolje dane, a sve manje onih kojih se tiču vjeruju da će dočekati pravdu jer vrijeme čini svoje.
To se vidi i kada je riječ o “Oluji”. Mnogi koji su u danima progona bili u koloni više nisu međi živima, dok dobar dio drugih, koji su živi i koji imaju šta da kažu, ne žele. I to, u neku ruku, treba razumjeti.
Na cesti su ostavili najmilije, neki čak i maloljetnu djecu. To boli. To nikada neće prestati da peče i jednostavno bol postaje jača od potrebe da se stalno priča o tome i ukazuje na zločin koji je počinjen nad nedužnima.
Ali, s druge strane, dobro je što ima i onih koji iznova, od godišnjice do godišnjice, stalno pričaju o onome što se događalo od 4. do 7. avgusta ili njima lično, ili njihovim najmilijima.
Oni koji i danas idu u zavičaj i koji se bore da ostvare svoja prava i da ne nestanu grobovi predaka. Oni koji ne misle da se predaju i koji neprestano iznova i iznova svijetu pričaju svoju kobnu sudbinu u nadi da će je konačno neko, osim Srba, čuti i razumjeti.
Na hiljade takvih priča je proizašlo iz “Oluje”. Zločin je počinjen, ali i više od toga. Za te dane, kako pričaju i oni koji su ih preživjeli, nema ni prave riječi. Bilo je, neki će reći, i gore od samog pakla.
Mnoge odluke domaćih i stranih sudova nisu doprinijele ničemu dobrom, već samo rasplamsale duhove prošlosti. To je ono što, između ostalog, tri naroda na ovom području drži u stalnom grču i što, dobrim dijelom, ne da da se ide brže naprijed. I što će se, nažalost, teško promijeniti.
Greške su pravljene i u toku rata, ali i poslije. Neke oluje i vjetrovi još su ovdje. I nakon četvrt vijeka.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
