Olako zaboravljamo
Aleksa Janković iz Niša je dječak koji se ubio u 14. godini 10. maja 2011. godine jer nije mogao da se izbori sa vršnjačkim nasiljem kojem je bio izložen u školi.
Njegovi roditelji godinama su insistirali da bude usvojen set zakonskih rješenja kojim bi se strože kažnjavalo vršnjačko nasilje, ali i svi oni koji ga zataškavaju. Međutim, takozvani Aleksin zakon godinama čeka usvajanje, a vršnjačko nasilje, nažalost, postaje sve popularnije, češće i brutalnije. Mladi umjesto da podignu glas, sve snimaju telefonom, šeruju i skupljaju lajkove. Nasilje među djecom postaje tema “Instagrama”, “Tik toka”, “Fejsbuka”, a ne stručnih skupova, institucija, medija, ombudsmana koji se ne bave ovim pitanjem, a ako se i bave, to očigledno ni izbliza nije dovoljno.
Zbog vršnjačkog nasilja, ali i niza drugih razloga, koji su vjerovatno poznati samo trinaestogodišnjem Kosti koji je uzeo pištolj i ubio osam vršnjaka, te čuvara škole, Srbija je opet u maju zavijena u crno. Cijeli region tuguje zbog prerano ugašenih života.
Ljudi su zgroženi nad onim što se desilo, pitaju se kako je moguće da smo tako nisko pali kao društvo, upiru prst krivice u roditelje, školu, institucije, medije. Baš kao što je bilo i prije 12 godina, kada se ubio Aleksa. Najvjerovatnije da je i ovaj zločin počinjen iz nemoći. Da ni Kosta nije znao kako da se izbori sa vršnjacima koji su ga izvrgavali ruglu iz samo njima znanih razloga. U oba ova slučaja zakazao je sistem, kompletno društvo jer je olako zaboravilo Aleksino samoubistvo.
Da je usvojen Aleksin zakon, možda se ništa od ovog ne bi dogodilo jer bi oni koji su prouzrokovali nasilje snosili određenu odgovornost za svoje postupke. Jer istina je da su djeca danas bahata mnogo više nego ranije, da pojedini misle da su nedodirljivi i tako se i ponašaju. To pokazuje i nedavni slučaj nastavnice iz Srbije kojoj su učenici bez imalo straha da će snositi određene sankcije izmakli stolicu.
Veličina tragedije u pomenuta dva slučaja ni izbliza nije uporediva, kao ni sami postupci dva dječaka, ali jeste uzrok i činjenica da svi kao društvo olako zaboravljamo i ne činimo ništa da se urede države u kojima živimo, zakonska rješenja uz pomoć kojih ćemo mirnije živjeti i spavati. Za bolje sutra treba da se bore svi, a ne samo pojedinci koji na svojim leđima nose tešku sudbinu.
Žrtve nasilja moraju dobiti podršku i nasilje ni u kom obliku ne smije da postoji. Verbalne prijetnje, maltretiranja i udarci mogu izroditi samo ono najgore, pa čak i monstruozna ponašanja koja se završavaju na način kako se završila tragedija u beogradskoj školi “Vladislav Ribnikar”. Mentalnim zdravljem djece, ali i cjelokupne nacije neko mora da se pozabavi, trenutnim nečinjenjem strmoglavo jurimo ka dnu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
