Obećanja
Većina stanovnika Republike Srpske godinama već, iz mjeseca u mjesec, na papir stavlja prihode i očekivane rashode, sabirajući i oduzimajući u nadi da će barem ostati na nuli, kada ništa neće ostati da se ubaci u kasicu.
A kako i ne bi, ako uzmemo u obzir koliko iznosi prosječna plata u Srpskoj koja je, ruku na srce, rasla u posljednje vrijeme, ali i koliko su u isto vrijeme skočile cijene svih namirnica i životnih potrepština.
Vrtoglavih iznosa od rafova do benzinskih stanica nagledali smo se, ali i naslušali kojekakvih izgovora zbog čega je to tako i zašto su svima, kako se kaže, ruke vezane. Nekada je upravo cijena goriva bila ključni razlog koji je podizao cijene životnih namirnica, zatim kada su ti iznosi počeli da padaju pojavila se cijena struje, a došli smo čak i do toga da jednostavno i povećanje radničkih plata ostavlja cijene takve kakve jesu.
I to traje. Narod mora da živi i da se kako zna i umije nosi sa svim današnjim izazovima i sumornom realnošću da čak ni prosječna plata ne može “pokriti” mjesečni iznos potrošačke korpe.
Inflacija je tu, a trenutne prognoze nisu optimistične ni za period koji je pred nama. Međutim, jedna od boljih vijesti koja je stigla jeste ona da bi već od 1. juna ove godine stanovnici u Republici Srpskoj mogli pojedine stvari u marketima da plaćaju jeftinije usljed obećanja trgovačkih lanaca kako su spremni da se odreknu dijela marže i tako donekle ublaže udar inflacije.
Pregovori o tome su počeli u Vladi Republike Srpske, rokovi su otkriveni i ostaje samo da vjerujemo da će se najave i obistiniti jer je narod sit jedino obećanja. Posebno onih neispunjenih, dok svega ostalog nedostaje.
Stanovnici sigurno još nisu zaboravili silne priče o ukidanju PDV-a na osnovne životne namirnice i akciza na naftu i naftne derivate u vrijeme kada je gorivo prijetilo da premaši i četiri marke po litru. Međutim, sve se završilo na onom dobro poznatom “tresla se gora, rodio se miš”, mada ni do toga nije došlo u ovom slučaju kod nas.
Prijedlozi tih zakonskih rješenja su mjesecima i mjesecima razvlačeni od komisije do komisije pa od kancelarije do kancelarije. Jedni su bili za, a drugi protiv. Dio političkih predstavnika tvrdio je da predloženo nije dobro, da treba sistemsko, a ne brzinsko rješenje, ali prijedloga nije bilo, dok je, s druge strane, dio njih bio izričit u tvrdnjama da je to dobro i da se to može, ako ima volje, kroz procedure sprovesti u djelo.
I tako su se zapetljavali i otpetljavali dok na kraju nije sve palo u vodu i nestalo sa dnevnog reda.
Svaka iskrena pomoć je dobrodošla u teškim vremenima, ali ne dijele svi istu sudbinu. Onaj ko ima hiljade ne zna kako je onom koji ima tek nekoliko stotina, a pri tome ima gotovo iste obaveze koje čekaju da budu izmirene u tekućem, za prethodni mjesec.
Država, republika mora pomoći, ali i njoj trebaju partneri.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
