Obećanja i realnost
Vlada Republike Srpske ponovo je otvorila novo poglavlje u priči o rastu plata u Srpskoj, koja se uveliko pominjala prije pandemije virusa korona, a vladao je veliki optimizam da će situacija na radničkim računima biti daleko bolja nego sada.
Pandemija je, zatim, zaustavila gotovo sve, osim medicinara i ostalih koji su morali da rade dan/noć i najbolje što znaju, bez ikakvih pitanja, a da bi uspjeli da sačuvaju što više života. I tu je, donekle, osim jednokratnih pomoći, stala priča o povećanju plata.
O minimalcu, koji je mizeran, godinama pregovaraju socijalni partneri i ne uspijevaju da dođu do dogovora. Sindikalci, prema riječima poslodavaca, uvijek traže previše, a iz sindikata uzvraćaju da im partneri u dijalogu nemaju ni srca ni volje da se odreknu ni marke zarade.
I dok se vrte u tom lavirintu, jedno je jasno. Cijeli sistem nije postavljen na prave temelje, a samo jedan od primjera za to je da neki političari, koji se, eto, nekada i jednom mjesečno, a nerijetko ni toliko, ukažu na mjestima na koja su postavljeni, a na kraju mjeseci daleko veću sumu dobiju na račun, od na primjer ljekara, policajaca, učitelja, nastavnika...
A razlike su tek vidljive kada se ti isti uporede sa običnim radnicima u realnom sektoru, koji rade i za sebe i za njih.
Posljednji potez republičke vlasti je za svaku pohvalu i potrebno je raditi još dosta, dosta da bi bile povećane plate u svim sektorima, jer zaposleni moraju da žive od svog rada, a ne da preživljavaju.
Javni sektor i svakojaka zapošljavanja, čast izuzecima, kojih ima, odvukao je previše novca na svoju vodenicu i stvorio veliki jaz prema onima koji svojim teškim radom, kroz plaćanje poreza tim istim omogućavaju dobre plate.
Ova zemlja mora da cijeni sve svoje radnike, od zidara do doktora, jer samo dobrim platama ih sve može zadržati ovdje. Veliki dio radnika ne traži puno, ali ni milostinju, već da se na pravi način vrednuje njihovo znanje i zalaganje i da im plata bude dovoljna za život, a ne demotivacija za svaki radni dan i nit koja jedva, uz Sizifove muke, spoji početak i kraj mjeseca.
Rast plata, ali pravo povećanje, dovodi do rasta penzija, jer niko normalan ne može da kaže da radnik, nakon 40 i kusur godina, treba da bude srećan i zadovoljan što ima 300 i nešto maraka penzije. A to je realnost naša, kao i što je realnost da mnogi i danas “razliku” plate primaju u kovertama.
Situacija u Srpskoj, kao ni u regionu, nije jednostavna, ali je preteška i nadležni će morati još više da zasuču rukave da bi doveli bolje vrijeme i pod ovaj dio neba. Radnik mora biti poštovan i plaćen, posebno ako daje sve od sebe, a takvih je sigurno daleko, daleko više od onih koji se s vremena na vrijeme upoznaju sa radnim mjestom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
