Nužno zlo
Samo 15 dana pred početak izborne kampanje, atmosfera u Republici Srpskoj ne podsjeća na onu od prije dvije, četiri, šest ili osam godina. Izbori su, što ranije nije bio slučaj, tek usputna tema, i političarima, i većem dijelu medija.
Jedan od razloga svakako je i rigidno djelovanje Centralne izborne komisije koja ove godine kažnjava sve redom zbog preuranjene kampanje.
Doduše, to donekle govori i o nivou inteligencije partijskih kadrova koji, ili nemaju dovoljno umnih kapaciteta da budu u kampanji, a da se to praktično ne vidi, ili ih jednostavno boli ona stvar za CIK-ove kazne.
Čini se da nije samo problem u CIK-u. Većem dijelu ovdašnjih partija naredni lokalni izbori dolaze praktično kao nužno zlo, u nezgodnom trenutku, u momentima kada su mnogo ozbiljnije stvari na dnevnom redu.
Vladajuća koalicija, podsjetimo, nije ni namjeravala da izađe na izbore po Izbornom zakonu BiH pa je, silom prilika, zbog odugovlačenja procedure donošenja Izbornog zakona Republike Srpske, odlučila da pred birače izađe po pravilima iz zajedničkog akta.
Dok su se lomila koplja oko te teme, mogli su se čuti i stidljivi prijedlozi za odgađanje izbora do čega nije došlo, niti je moguće da dođe, ali sve upućuje na to da bi svi bili najsrećniji kada glasanja ne bi bilo.
SNSD se trenutno zanima važnim državnim poslovima, US i DEMOS pokušavaju da se sačuvaju od rasipanja, za DNS se ne zna ni da li uopšte postoji, kao ni NDP, dok socijalisti, i jedni i drugi, tihuju.
Ni u opoziciji nije bajno. SDS se suočava sa optužnicom protiv vlastitog lidera koji je, gle čuda, i kandidat za načelnika Teslića (bar taj slučaj podsjeća na neka stara “dobra” vremena kada je gorjela zemlja mjesecima prije izbora) sa nejasnim stanjem vlastite infrastrukture čak i u sredinama gdje su protekle četiri godine bili vlast.
Za PDP se malo zna, osim u Banjaluci, gdje odavno ne štima sve kako treba, a kolikog je obima ta raštimovanost teško će se detaljno saznati, osim u slučaju da Draško Stanivuković ne pobijedi. Snagu stranke Jelene Trivić nemoguće je procijeniti slično kao i nenavođeni projektil u vidu pokreta Nebojše Vukanovića.
Prethodnih godina lokalni izbori bili su lakmus-papir za opšte koji su održavani dvije godine kasnije. Rezultati izjašnjavanja građana na lokalu umnogome su određivali šta će se desiti na višem nivou. Partije su koristile izlazak na birališta da se prebroje i utvrde stvarnu snagu.
Ove godine teško da će išta novo biti ponuđeno. I prebrojano.
I ponovo dolaze na svoje oni što predlažu spajanje opštih i lokalnih izbora, što nije ni laka, ni jednostavna rabota.
Valjalo bi mijenjati Izborni zakon, jedan ili drugi, i još mnogo toga. U ovakvoj zemlji šanse za to su nikakve.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
