Novinarske komšije
Jedina privilegija u novinarskom poslu u odnosu na druge profesije ili, ispravnije rečeno, zanate jeste ta da kolege objave vijest o vašoj smrti i u znak poštovanja ili žaljenja zbog vašeg obično preranog odlaska Bogu na istinu nakratko zatamne ekrane u centralnim informativnim emisijama.
Ipak, mnogo prigodnije je riječ “privilegije” staviti pod navodne znake, zato što oni koji se bave ovim prokleto lijepim poslom znaju koliko je mukotrpan i samo oni znaju da pored napisanih, postoje brojni nenapisani tekstovi koji svjedoče o novinarskom hljebu sa devet kora. Čitaoci, gledaoci i slušaoci ne vide sate čekanja da bi od nekog “guzonje” uzeli izjavu i prenijeli je njima. Ne znaju koliko ima progutanih istina i prećutanih afera koje ostavljaju posljedice po želudac “poslenika pisane riječi”, kao što ne znaju za brojne “dobronamjerne” savjete da pripaziš šta pišeš i na isto tako brojna pitanja koja ne traže odgovor poput: “Što ti to treba/ znaš li ti ko je on/šta imaš od toga” i slična.
Vjerovali ili ne, mnogo je više ružnih, nego lijepih stvari u ovom poslu, ali lijepih stvari ima, a jedna od njih je, pod uslovom da svoj posao radite kako treba i kako valja, kada osjetite unutrašnje zadovoljstvo zato što ste nekom pričom ili tekstom pomogli da neki problem bude riješen. Pri tome nije uopšte bitno da li je riječ o nečemu zaista krupnom, kao recimo kada ukažete vlastima na grešku, koju su svjesno ili u neznanju mogli da naprave i natjerate ih da izmijene neki zakonski prijedlog ili je riječ o sitnom komunalnom problemu, poput rupe na ulici koju su nadležni zakrpili zbog vaše kritike.
Rijetke mlade kolege pune entuzijazma koje pišu prve “ozbiljnije” tekstove ne treba da očekuju šire društveno priznanje jer je zbog njihovog teksta zakrpljena neka rupa na putu ili pokrenuta humanitarna akcija poslije koje su nekoj višečlanoj porodici ili usamljenoj baki poboljšani životni uslovi. “Svaka čast” će eventualno čuti samo od kolega i pored onog unutrašnjeg zadovoljstva to treba da im bude više nego dovoljno. Ni slučajno ne treba da klonu duhom, jer ta sitna zadovoljstva su dovoljna da vas drže u ovom poslu i nadomjeste sav onaj stres izazvan svakodnevnim traganjem za informacijama koje će prodati novine, podići gledanost ili povećati broj “klikova”.
Da neko ne shvati pogrešno, daleko bilo da je ovo najgora profesija ili najteži posao na svijetu, a o tome najbolje svjedoči pitanje upućeno jednom mom kolegi koje glasi: “Komšija, jesi li počeo raditi il' si još novinar”. Ja, još malo, pa skoro pune dvije decenije, nisam počeo raditi. Na sreću, rijetka privilegija još nije onaj zatamnjeni ekran u “Dnevniku”.
Elem, hvala na privilegiji da se na ovaj način oprostim od najstarijeg dnevnog lista u Srpskoj, u kojem sam napisao prve tekstove i kojem ne govorim zbogom, već do viđenja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
