Nova šansa, novo “ali”
Domaći poljoprivrednici nikako da stanu na zelenu granu.
Iz godine u godinu glavobolje im zadaje nelojalna konkurencija koja sve i svašta dovozi na naše tržište i gura kvalitetne domaće proizvode u zapećak. Čak i onda kada je sezona dobra, računica je slaba.
Ako voće dobro rodi, rani proljećni mraz obere jabuke i kruške, suša počesto obere kukuruz, a košnice ostanu prazne jer kiša uništi cvijet bagrema. I tako iz sezone u sezonu, ratari i voćari u njive ulaze uzdajući se samo u Boga i svojih deset prstiju. Na više od toga nisu ni navikli. Osim podsticaja za proizvedeno, rijetko kakvu pomoć imaju.
Ništa bolje nije ni stočarima koji su odavno na koljenima jer šnicla koja je prevalila hiljade kilometara ko zna odakle i zamrznuta i otkravljena bezbroj puta, lakše dođe do kupca nego meso koje oni proizvedu.
Taman kad pomisle da se vidi svjetlo na kraju tunela, sve nade potonu jer slijedi neko novo ali.
Tako je i vijest da bi se za domaće mlijeko i mliječne proizvode uskoro moglo otvoriti rusko i kinesko tržište na prvu zvučala ohrabrujuće, ali vrlo brzo je to uzbuđenje splasnulo.
Da bi mlijeko sa naših farmi stiglo na daleke kineske trpeze a da se pri tome ne pokvari i da mu ne prođe rok trajanja, najbolja opcija bila bi prerada u prah. Ali...
Kako u svakoj novoj šansi mi imamo neki problem tako je i ovoga puta. Naime, prema riječima domaćih mljekara, izvoz u Kinu može, ali mora prvo fabrika za preradu, a za fabriku treba novac, ali novca najčešće nema. I tako u krug.
Stari problemi u novom ruhu svako malo isplivaju na površinu. I prije šest godina mesari su molili za prelevmane ne bi li se nekako izvukli iz dubioze. I voćari su tada tražili zaštitu ali su naišli samo na zid i nerazumijevanje.
Kada se sve sabere i oduzme, nije ni čudno što poljoprivrednici istrajavaju isključivo na zaštiti domaće proizvodnje. Ništa više oni ne traže, pa čak ni da izvoze od Evrope do Australije. Svjesni su činjenice da bi na domaćem tržištu mogli da prodaju sve što proizvedu i da na kraju godine zadovoljno trljaju ruke, samo da im se pruži šansa, a jedina šansa je rampa za prekomjeran uvoz.
Rješenje svih problema domaćih proizvođača je u rukama onih koji iz udobnih fotelja kroje politiku. Od njihovog razumijevanja i dobre volje, a onda i mogućnosti zavisi da li će domaći poljoprivredni proizvodi na deponiju ili trpezu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
