Niski udarci
Hrvatska još nije odustala od ideje da radioaktivni otpad iz elektrane “Krško” smjesti u dvorište 250.000 stanovnika BiH nastanjenih u slivu rijeke Une. I ne samo da nije odustala već u vrijeme kada cijeli svijet drhti zbog širenja virusa korona, koji odnosi živote, Ministarstvo za zaštitu životne sredine i energetike Hrvatske dalo je na upotrebu bivše vojno skladište “Čerkezovac” na Trgovskoj gori tamošnjem Fondu za finansiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada.
Zvaničnici iz Republike Srpske i BiH ocijenili su skandaloznim ove namjere Hrvatske poručivši da će učiniti sve da zaštite zdravlje stanovnika u slivu rijeke Une.
U cijeloj ovoj situaciji kada je borba protiv virusa korona prioritet svima, teško je ne pomisliti da Hrvatska koristi priliku i zadaje niske udarce BiH. Možda tamošnji zvaničnici misle da je ovo idealna prilika da svoju ideju sprovedu u djelo.
Dok se nadležni u BiH bave donošenjem mjera za suzbijanje širenja virusa korona, a stanovništvo strepi da li će iz ove pandemije izvući živu glavu, u komšiluku se bave odlaganjem radioaktivnog otpada.
Čini se da namjerno u vremenu krize provlače priču o “Čerkezovcu” i nastoje da BiH dovedu pred svršen čin.
Toliko o komšijskim i međuljudskim odnosima.
Sporna lokacija na Trgovskoj gori u opštini Dvor udaljena je svega sedam kilometara vazdušne linije od Novog Grada, pa je razlog za strah domaćeg stanovništva i te kako opravdan.
Nikome ne bi bilo svejedno da mu u dvorište istresu tone i tone radioaktivnog otpada i da sa strepnjom odlazi na počinak i iščekuje svaku novu zoru.
Bezbroj protesta, apela i nadljudskih napora da bude nađeno neko razumno rješenje ovog problema nisu dali rezultate. Hrvatska, koja je vlasnik polovine elektrane “Krško” u Sloveniji, do 2023. godine mora da preuzme pola otpada.
Misleći isključivo na sebe i svoje obaveze, ne obaziru se ni na odluku Vlade Srpske prema kojoj je proglašen “Park prirode Una”, a ni na procjene ekoloških stručnjaka prema kojima bi odlagalište zagadilo Unu, što ne bi bio kraj samo za živi svijet u toj rijeci već i stanovnike u njenom slivu, jer bi ostali bez vode za piće. A bez vode, znamo da nema ni života. Po ko zna koji put se potvrđuje da je ipak čovjek čovjeku najveći neprijatelj. Ne treba nama “kovid 19” ni sve druge pošasti koje vrebaju iza svakog ćoška i odnose živote, kada nam je komšiluk ovakav. Ako nas ne ubiju virusi, komšijska (ne)solidarnost hoće sigurno.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
