Nikom ništa
Bolest ne bira vrijeme. Ona je tu, a tu pred nama je i ispit koliko smo spremni da budemo dobri ljudi u ova loša vremena.
Taj ispit poslodavci u Srpskoj još nisu položili, a u prilog tome govori i činjenica da se mnogi nisu usudili da krenu sa izvršavanjem svojih obaveza.
I to četiri mjeseca nakon što je počela primjena Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju i Zakona o doprinosima, kojima se ukida finansiranje zdravstvene zaštite za sve građane u Srpskoj, a koje je bilo na snazi tokom trajanja pandemije virusa korona.
Uprkos tome doprinose su stavili na “stend baj” i očigledno se vode legendarnom Šojićevom rečenicom “Ti bi, Pantiću, i da radiš i da primaš platu.”
Kod nas je to odavno zaživjelo u praksi pa mnogi radnici ne samo što primaju mizerne plate, nego na hiljade njih nema pravo na zdravstvenu zaštitu, što je jedno od osnovnih ljudskih prava, koje, između ostalog, garantuje i Ustav.
Ovo što se dešava u Republici Srpskoj, gdje je i dalje oko 44.000 radnika bez zdravstvenog osiguranja, je za Riplijevu rubriku “Vjerovali ili ne”.
Ali toj rubrici može da se doda da ti isti radnici rintaju od jutra do sutra za platu od koje bi dio trebalo da bude uplaćen na ime zdravstvenog osiguranja, da ljudi, u slučaju bolesti, mogu da se liječe i to ne besplatno, kako neki vole da kažu, nego odricanjem dijela novca koji je pošteno zarađen.
Očigledno je da mnogi poslodavci u Srpskoj nisu osjetili kako peče i boli znoj poslije teškog zarađenog novca. I onda se mnogi pitaju zašto se radnici ne bune i ne traže svoja prava. Međutim, oni koji tako kažu sigurno nisu u istoj poziciji i ne znaju koliko je težak život običnog radnika.
Iako je u Srpskoj donesen zakon koji predviđa kaznu za poslodavce koji ne izmiruju sve svoje obaveze, i od toga je mala vajda. Nema ni podataka da je zbog ne uplaćivanja doprinosa bilo ko, bilo kada, krivično odgovarao.
Šta je radnicima ostalo? Još će na kraju zaista i početi da misle da su srećni ako imaju posao pa makar zdravstvenu zaštitu i ne imali. Jer ipak je najčešći odgovor mnogih poslodavaca za svako pitanje radnika i dan-danas: “Ša se buniš, znaš li koliko njih ima na birou koji bi rado radili”?
Naravno, ne smijemo sve poslodavce staviti u isti koš, jer nema sumnje da ima i onih koji poštuju sva prava radnika. Pitanje je samo kakva se poruka šalje i njima, jer dok oni izmiruju sve svoje obaveze, drugi se bogate na grbači radnika i države.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
