Nestali u čekanju
BiH još za sobom vuče brojne ratne korijene i najveći dio krivice zbog toga je na adresama politike i pravosuđa čije su određene strukture činile sve kako tenzije među narodima održale, čak i pojačale.
Iako je od stavljanja tačke na posljednji rat prošlo četvrt vijeka, previše je porodica koje još u životu drži nada da će im neko pokucati na vrata i reći da su pronađeni posmrtni ostaci njihovih najmilijih ili ih pozvati i saopštiti im to. Ali previše je, s druge strane, i majki, očeva i drugih bližnjih koje je vrijeme pregazilo i koji su otišli u grob prije nego što im je glasnik došao na prag ili okrenuo broj telefona.
Srpska potražuje još više od 1.600 nestalih osoba. Godinama prst upire u Institut za nestala lica BiH kome je povjeren taj posao još prije gotovo deceniju i po. Razlog je jasan i ponovljen milion puta, a to je opstrukcija u traženju i identifikaciji srpskih žrtava, iako žrtva ne smije da ima predznak već grob.
Na stotine tijela ili dijelova tijela još nisu pronađena, a vrijeme čini ono što najbolje zna. Prolazi i odnosi sa sobom i informacije jer je sve manje onih koji znaju gdje su grobnice bile, a gdje su izmještene, a prema optužbama od strane srpskih porodica i organizacija, dio onih koji znaju, ne žele da pričaju. Zbog straha za sebe, a neki jer im se, eto, tako može. I to je nedopustivo.
Previše vremena majke, očevi, sestre, braća, sinovi, kćeri i drugi nemaju ni grob svojih najmilijih. Nemaju gdje ni da im zapale svijeće, pomole se za njih, polože cvijeće i vijence, ali nadležni nemaju sluha za to.
Nemaju ni volje ni želje da im, ljudski, umanje bol i podare barem to, što je nekima i jedina želja u životu. Da se ponovo, posljednji put, pozdrave i ovaj put i oproste sa najmilijima.
Na adresu Instituta za nestala BiH svake godine iz Republike Srpske ode salva žalbi i kritika, ali pravog odjeka, nažalost, nema. Ta institucija godinama ne funkcioniše. Dijelu rukovodstva mandati su istekli prije deset godine, drugi su u nekom privremenom statusa, a sada se pojavio novi problem jer Amor Mašović, jedan od tri člana Kolegijuma direktora, ne ide u penziju iako je stekao uslove za to. Uporište za ostanak u fotelji pronalazi u tome što mu mandat ističe tek u septembru ove godine.
Ovakav odnos je dodatno uznemirio organizacije proistekle iz posljednjeg rata koje okupljaju srpske porodice koje još čekaju da dobiju informacije o svojim nestalima, prije nego što i sami nestanu, jer upravo u Mašoviću vide ključnog krivca za evidentni zastoj. Nadležni u BiH moraju da da stanu u kraj agoniji. Institut mora početi raditi ono što mu je dodijeljeno ili staviti katanac na svoja vrata i predati dužnost onima koji hoće i mogu. Trećeg nema.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
