Nepravda

Samo oni koji su “preživjeli” logore znaju šta su sve istrpjeli i zauvijek urezali u sjećanje. Šta je izdržala njihova koža, a oči vidjele, te kakvi su bili oni koji su ih mlatili čime su stigli. I teško da će ikada uspjeti da to nekome prepričaju, predoče istinsku sliku svakog sekunda, minuta, sata, mjeseca, godine, godina, iako su i uz njih, i danas, u snovima i na javi.

Procesuiranje ratnih zločina u BiH, odnosno selektivna pravda koja je na djelu gotovo od kada je stavljen potpis na mir,  na vrhu je ljestvice razloga zbog kojih je, uz istoriju, tri decenije nakon rata nepovjerenje još veliko. Srpski narod ima i te kako zbog čega da bude ljut jer se, na osnovu svega, ne možemo oteti utisku i istini da su mahom srpskim vojnicima izricane kazne, dok su drugi ostali drugi. Kao da su bili u Australiji za vrijeme rata, a ne na teritoriji BiH i na ratištima i u logorima.

O “Silosu” se godinama priča i traži pravda za one koji su preživjeli taj pakao, a nakon što je konačno proces završen izricanjem kazni, dešava se da još svi presuđeni nisu iza rešetaka i tako se ponovo stavlja so na ranu i logoraša i njihovih porodica, te nepravda vraća na scenu. A previše je ima u BiH, u gotovo svim sektorima. Međutim, da je bilo dovoljno pravde, ne bi je bilo toliko u pravosuđu. Posebno u slučajevima ratnih zločina, jer na sve tri strane ima onih koji su pravili pakao na zemlji, ali isto tako ima i nevinih žrtava među svim narodima. Ali...

Godinama se srpskom narodu stavlja etiketa da je jedini krivac za sve što se desilo tokom nesretnih devedesetih godina prošlog vijeka. Pa ubijani su srpski civili i vojnici i šta ćemo s tim? I Srbi su bili u logorima. Mučeni, izgladnjivani, maltretirani, ubijani. I kako da se žmiri na to i kako da se ne traži pravda dok god je i posljednji njihov potomak živ?

Selektivna pravda ostavila je previše majki i očeva još u crnini, a neki su s njom otišli pod zemlju, a da nisu dočekali pravdu za ubijene. A nisu mogli da im odu na grob, pomole se i zapale svijeće jer nisu dočekali da pronađu njihove posmrtne ostatke, a kamoli da, u nekim slučajevima, dočekaju kaznu za one koji su podigli ruku na njih samo jer su bili Srbi.

I tako se vrtimo u tom lavirintu od Dejtona do danas. Previše nepravde je učinjeno u sudovima, a trebalo je da budu jedan od glavnih stubova zemlje i adresa na kojoj ima samo mjesta za pravdu. Međutim, raspored nije takav i zbog toga smo, između ostalog, ovdje gdje smo danas. Svako treba da odgovara za počinjeni zločin, a sve žrtve da budu jednake pred zakonom. Sve drugo je novi zločin.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.