Nečujni krici
Stotine kostiju nečijih očeva, sinova, majki, kćerki, onih koji nisu imali sreću da dožive dan kada je došao mir polovinom tih devedesetih godina, još su tamo negdje. Možda ispod tone betona ili duboko pod zemljom, ali ne i tamo gdje bi trebalo. U vječnoj kući koju bi im najmiliji obilazili. Tu donosili cvijeće, palili svijeće, molili se i svaki put iznova pitali šta smo skrivili. Šta su skrivili?
Iako ova zemlja u miru živi već gotovo tri decenije, sa istom nadom svakog dana velike većine da rata više nikada ne bude, da roditelji ne gube svoju djecu, a ni ona njih još ima nekih koji bude duhove prošlosti. Dozivaju ih i ne daju sna mnogima. A zbog čega? Zbog sumanutih ideala i želja koje im se nisu ostvarile tokom četiri, pet krvavih godina. Zbog ludih glava kojima ništa nije sveto. Kojima je miliji snajper od dječije graje, bombe umjesto osmijeha na licu naših starih. Kojima su u glavi samo neki suludi ciljevi, bez obzira na cijenu.
I ti nijemi krici još odjekuju ovom i ovakvom BiH. I zbog političara, ali i zbog, nažalost, pravosuđa. Godine koje su ostale iza nas i presude koje su ih obilježile odslikavaju postratnu istoriju ove zemlje. Sve je rađeno kako bi se prikazalo i u neke udžbenike, zbog generacija koja stasavaju i one koje tek trebaju spoznati život, uvela istorija u kojoj su Srbi jedini krivci za sve što je zadesilo BiH tih nesrećnih godina i kakva je izašla iz ratnog vihora.
Tim krivim putem krenulo je i domaće pravosuđe. I na njemu, nažalost, još i ostalo. I što je još gore, izgleda da ne i razmišlja o povratku na pravi put, na onaj koji bi pravosuđe, zapravo, trebalo da trasira. Jer ova zemlja, u miru, nastojanjima mahom iz političkog Sarajeva, predvođenog bošnjačkim političkim elitama, održava ratne korijene koji joj ne daju da napreduje, da iznova gradi i sagradi dobre međunacionalne odnose te da vjeruju da i ona može da bude normalna.
Ovako, dok pravosuđe pod šapom drži politika samo se nastavlja agonija jer je jasno da Srbi nisu jedini krivci. Ubijali su i Hrvati kao i Muslimani, ali se čini da su njihovi meci bili sveti, a samo srpski zločinački. Kao i da su bošnjačke ili muslimanske, kako god, te hrvatske žrtve vrednije od srpskih sinova, očeva, a nije tako. Svi bi trebalo da budu isti. Jer žrtva je samo žrtva, a nevinih su prepuna poslijeratna groblja.
Dok god politika kreira istoriju neće nam biti dobro. Nikome u ovoj BiH. Ni Srbima, ni Bošnjacima, ni Hrvatima i prosto je nevjerovatno da i dalje ima onih koji vjeruju u suprotno. I koji pokušavaju uvjeriti šire mase da je to, zapravo, ispravan stav, a svi bi trebalo da se konačno povinuju onoj pravoj istini, koju, na kraju krajeva i znaju. A to je da su iz sva tri naroda, ali i ostalih, ginuli najmiliji i da svaki zločin treba da bude kažnjen. O tome nema diskusije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
