Naknadna pamet
Vremena krize, pored neizvjesnosti i neminovne panike, obično pokažu i ljepšu stranu čovjeka, a čemu smo bezbroj puta svjedočili. Od poplava 2014. godine, zemljotresa u Albaniji i Hrvatskoj, mogli smo da vidimo i čujemo predivne priče o solidarnosti. Tako je i bilo i u martu prošle godine, kada smo se svi našli u situaciji s kojom se nikada nismo susreli, kada je epidemija postala glavni “organizator” naše svakodnevice.
Ipak, godinu dana kasnije, isti problem, ali reakcije potpuno drugačije. Aplauze podrške zamijenila je galama i optuživanje, a umjesto heroja počeli smo da tražimo krivce. Ko je kriv? Niko i svi.
Činjenica je da vlada opšti zamor od silnih podataka, apela i mjera, ali u silnoj galami i tom zamoru polako gubimo ljudskost, a trenutno vlada jedan sindrom koji je gori od svake epidemije. Sindrom naknadne pameti.
Ugostitelji, koji su se podigli na protest, u svakoj situaciji su gledali da zaobiđu pravila, duplim kasama ili prijavama na pola radnog vremena, taj isti sistem su “izradili” kada su noćne klubove prekvalifikovali u kafiće, čime smo postali jedini u svijetu gdje rade noćni klubovi. Da bi vlasnik, a ne radnik, zaradio koju hiljadu više, kršio je svaki propis. Jesu li krivi? Da, ali nisu jedini. Krivi su i oni koji su to dozvolili, koji su da ne bi poljuljali svoj ugled ili šta već među biračima, na to nijemo ćutali, a vrlo često se i hvalili velikim gužvama na Jahorini ili nekom drugom turističkom mjestu. Medicinari danas apeluju i izlaze u javnost, dok su ćutali i dok još ćute što je zdravstvo dovedeno na ivicu propasti, dok su im kolege odlazile “trbuhom za kruhom”. Ni za kim se nisu okrenuli, niti su šta uradili da ga zadrže, a apele su slali samo kada bi trebalo odbraniti nekog od rukovodioca.
Dakle, svi su krivi, ali danas se pravimo fini. Jedini ko trpi kritike je narod. A tu se javlja nešto mnogo gore. Malodušnost. Pa tako nije rijetkost da čujemo pojedince koji kažu da nekome “treba zabraniti besplatno liječenje ili ga ne prikopčati na respirator”?! Zar smo postali toliko loši da bismo iz sopstvenog hira nekome tako lako presudili? Da, možda je taj neko bio neodgovoran, ali možda i nije i nije naše da presuđujemo ko nešto zaslužuje. Svi imaju pravo na liječenje i svačiji je život vrijedan!
O tom stanju na jednom predavanju govorio je i, tada vladika, a danas patrijarh Porfirije, ističući da “nema ništa gore od toga da pomislimo da smo mali bogovi na zemlji”. Smisao svega je u tome da iz svojih ubjeđenja ne smijemo dopustiti da drugima sudimo. Mi imamo apsolutno pravo da iznesemo svoj stav o bilo čemu, ali nikako da druge linčujemo ili obilježavamo na bilo koji način. I to vrijedi za sve.
Previše smo toga izgubili u ovoj epidemiji. Ne smijemo dozvoliti da ti gubici postanu još veći samo zato što ne želimo da razumijemo drugog. Treba da saslušamo i da ne osuđujemo. Jer kad sve prođe, na kraju se samo gleda jesmo li bili i ostali ljudi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
