Najskuplja riječ
Političke tenzije u BiH se ponovo rasplamsavaju, kao da nemamo pametnija posla. Kao da nemamo mali milion drugih briga i problema koje su do sada ovdašnje, takozvane, elite već trebalo da riješe u dobrom dijelu. Ali ne.
Narod se ponovo zasipa mržnjom. Narodu se ponovo serviraju strah i zebnja. Narodu se iznova stavlja meta na čelo. A zašto? Zbog toga što bi neki da se, aman, ponovi hiljadu i hiljadu mučnih scena s početka devedesetih godina prošlog vijeka, a još ni sve rane još nisu zarasle. Neke neće ni moći.
Rusko-ukrajinski sukob je nekima i pod ovim dijelom neba dao vjetar u leđa da ponovo krenu ka svom cilju, a to je, po svemu sudeći, unitarna BiH u kojoj bi svu moć u svojim rukama trebalo da drže bošnjački politički lideri, isti oni koji do sada nisu obilježili nijednu godišnjicu potpisivanja Dejtonskog sporazuma, koji je stavio tačku na rat. Otkada je nastao mir.
U godinama koje su iza nas i koje takođe nisu bile nimalo lagane, dodatnu snagu za pumpanje mišića dobijali su redovno i još dobijaju od pojedinih diplomata koji djeluju samo pod maskama mira i ljudskih prava, a zapravo dok se ispod kriju lica spremna da pogaze sve u šta se, s druge strane, kunu.
I oni su ti koji zapravo nose dobar dio krivice za stanje u kakvom je BiH, jer su ostali privrženi jednoj strani, a Republika Srpska je i njima, kao i mnogim drugima, trn u oku. Republika Srpska je dio Dejtonskog sporazuma, koliko i BiH, i ako se ruši jedno, kao domine, pada i ono drugo.
Republika Srpska je, na tim počecima, imala daleko više nadležnosti u rukama. Imala je ono za šta su se borci izborili, jer je narod tako htio, a na šta je kasnije i stavljen pečat u Dejtonu, ali najvažnije su dvije stvari - mir i sloboda. Prilika za okretanje novog lista i da, ipak, ponovo sa dojučerašnjim neprijateljima gradimo nove, bolje odnose iz početka. Za one koji su sačuvali živu glavu, novorođene u ratnom vihoru i nakon njega.
Ali ne, Srpska je godinama šamarana sa svih strana. Gotovo od Dejtona sve do danas, što dijelom stranaca, što domaćih političara. I onih koji očima ne mogu da je gledaju, ali i onih koji su njeni zvaničnici, kojima je narod na izborima ukazao povjerenje te isto tako onih koji su se zahvaljujući tim dobrim odnosima sa izabranima dočepali fotelja. A po strani ostavljeni mahom da se snalaze kako znaju i umiju, ostali su borci. Pravi borci koji su svjesno stavili glavu na panj i pušku na rame mahom sa svojih dvadeset, trideset i kusur godina da bi zaštitili majke, sestre, braću, djedove i sve druge koji su svjesno, nekim drugim silama, gurnuti u pakao na zemlji.
Samo ti, koji su bili na linijama i rovovima, u sanitetima, znaju kroz šta su sve prošli, šta su vidjeti, sa kakvim ožiljcima i danas žive. Kakve se slike vraćaju, ma koliko ih potiskivali. I zato sloboda i mir moraju da i danas nadjačaju sve duhove prošlosti, koje, uglavnom, u pripravnosti drže u, takozvanom, političkom Sarajevu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
